Subotica

Izvor: Wikipedija

Subotica
Grb Grada
Opće informacije
Naziv u izvornom obliku	Subotica - Суботица
Površina	1.008 m²
Stanovništvo (2002.)	99.471
Zemljopisni položaj	46°5'55" - 19°39'47"
Poštanski broj	24 000
Pozivni broj	024
Registarska oznaka	SU
Internet-adresa	www.subotica.co.yu
Položaj
Pokrajina	Vojvodina
Okrug	Sjevernobački okrug
Općina	Općina Subotica
Politika
Gradonačelnik	Geza Kučera
Politička stranka	SVM

Subotica je najsjeverniji grad u Srbiji, drugi po broju stanovnika u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini. Po popisu iz 2002. godine ima 99.471 stanovnika. Udaljena je 10 km od srpsko-mađarske granice, na sjevernoj zemljopisnoj širini od 46°5'55" i istočnoj zemljopisnoj dužini od 19°39'47". Upravno je središte Sjevernobačkog okruga i općine Subotica.

[uredi] Zemljopisni položaj

Grad se nalazi na sjeveru Bačke, (Vojvodina, Srbija).

[uredi] Povijest

Subotica se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1391. godine, ali sigurno je da je mjesto starije. Utvrđeno je da su ljudi na ovom prostoru živjeli još prije trije tisuće godina. Sudbinu ovog mjesta bitno je određivao položaj na putu između Europe i Azije, a povijesno na granici dvije sukobljene sile - Ugarske i Turske.

U čestim i velikim seobama u ovu vojnu krajinu došli su mnogi narodi: Hrvati, Mađari, Nijemci, Slovaci, Židovi, Srbi, Grci... Često su se mijenjali gospodari a i ime grada. Od prvog - Zabatka 1391 - promijenjeno je više od 200 naziva, ali su najkarakterističnija imena Szent-Maria, Maria-Theresiopolis, Maria Theresiastadt, Szabadka i Subotica.

Izgrađena na vjetrometini, na raskrižju putova, ovaj je grad oduvijek bio mjesto burnih povijesnih događaja. Zato je erdeljski vojvoda János Pongrác od Dengelega ovdje 1470. podigao tvrđavu, ali ni ona nije uspela odoliti ljudima i vremenu. Od nje su do danas ostali tragovi na unutarnjem zidu tornja Franjevačke crkve u Subotici.

Jedna od zanimljivijih osoba subotičke prošlosti, car Jovan Nenad, javio se u povijesti poslije poraza mađarske vojske od Turaka na Mohaču 1526. godine. Njegovu tajanstvenost povećavala je čudna crna pruga koja mu se pružala od sljepoočnice do stopala noge, zbog čega su ga i prozvali Crni. On je potisnuo Turke iz Bačke i tu osnovao svoju kratkovjeku slavensku državu, koja je uz Bačku uključivala i sjeverni Banat i mali dio Srijema. Proglasio se carem, a Suboticu je izabrao za prijestolnicu. Poginuo je 1527. u sukobu s ugarskim plemstvom. Poslije četiri stoljeća, na godišnjicu njegove smrti, u Subotici mu je na glavnom trgu podignut spomenik koji je 1941. srušio okupator, a obnovljen je i ponovno postavljen 1991.

Turci su Suboticu zauzeli 1542. godine i vladali njome do 1686. Privilegijom iz 1743. godine Marija Terezija proglasila je Suboticu slobodnim komorskim gradom, za što su Subotičani darovali carici 150 konja. Za odanu službu subotičkih graničara habzburškom dvoru, Marija Terezija proglasila je Suboticu 1779. slobodnim kraljevskim gradom. Za ovu važnu odluku Subotičani su poklonili carici pet tisuća zlatnika i platili otkup od 166.666 forinti. Status slobodnog kraljevskog grada donio je Subotici veću autonomiju i novo ime - Maria-Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj grada.

U vrijeme Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, između 1849. i 1860. godine, u strogo centraliziranom sustavu, pažnja se ipak posvećivala i kulturi. Ovdje je 1853. izgrađeno kazalište i mnoge kvartovske škole. Poslije nagodbe 1867., sve do 1914. godine, u Subotici se ubrzano razvija građansko društvo, a značajan je i razvoj samog grada.

Krajem Prvog svjetskog rata srpske i francuske postrojbe ušle su u Suboticu. Na velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, proglašeno je ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje s Kraljevinom Srbijom, dok je konačna granica nove države utvrđena u Trianonu 4. srpnja 1920. Jedna od središnjih ličnosti ovog značajnog događaja bio je Blaško Rajić, župnik iz Subotice.

Početkom Drugoga svjetskog rata, 1941. su Suboticu okupirali mađarski fašisti, a oslobodili su je 1944. Subotički partizanski odred i postrojbe Crvene armije. U završnim borbama na željezničkoj postaji poginuo je zapovjednik Odreda, Jovan Mikić Spartak, jugoslavenski reprezentativac i rekorder u atletici, po kojem su atletski i nogometni klubovi iz Subotice dobili ime.

Subotica se u suvremeni srednjoeuropski grad razvila krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. U nepuna dva desetljeća, jednog u XIX. i jedne u XX. stoljeću grad je doživio izuzetni urbani, industrijski, graditeljski i kulturni procvat. Brži razvoj obrtništva, industrije i trgovine potaknut je još 1869. dolaskom prvog vlaka, a ubrzan izgradnjom električne centrale 1896. i tramvajskim prometom 1897. Začetke današnje suvremene industrije nalazimo koncem prošlog stoljeća: tvrtka za izvoz mesa "Hartmann i Conen" s prvom hladnjačom u zemlji, prvu subotičku tvornicu sumporne kiseline i umjetnog gnojiva "Clotild" osnovanu 1904., braća Ruf su 1917. počeli proizvodnju bombona, industrija električnih motora "Sever" osnovana je 1923.

Prva srednja škola, preteča gimnazije, otvorena je u Subotici 1747., glazbena škola 1868, dom za stare 1766., Palić postaje lječilište 1845., prva tiskara osnovana je 1844., prve novine izašle su 1848., prvu kino predstavu prikazao je ovdje Angelo Bianchi iz Pečuha 1899., a Aleksandar Lifka otvorio je prvi stalni kino 1919. Đuro Stantić osvojio je prvu olimpijsku medalju u Ateni 1906., a Ivan Sarić poletio je zrakoplovom vlastite izrade 1910.

[uredi] Stanovništvo

Grad ima oko 100.000 stanovnika. Relativnu većinu činu Mađari 57.092 (38,5%), zatim Srbi 35,826 (24.1%), pa stanovnici izjašnjeni kao Bunjevci (11%), zatim Hrvati (11%), Jugoslaveni (6%), Crnogorci (1%) i ostali.

[uredi] Mađari u Subotici

[uredi] Srbi u Subotici

[uredi] Hrvati i Bunjevci u Subotici

Kao zanimljivost spomenimo da je Subotica početkom 20. stoljeća bila grad s najviše Hrvata na svijetu, više nego što je imao Zagreb.

U popisima iz 19. stoljeća nailazi se na veliku stavku "Bunjevci" prema stavci "Hrvati", ali treba uzeti u obzir činjenicu da je to rađeno u doba dok je Subotica bila dio Ugarske. Tadašnjim ugarskim vlastima nije bio probitak imati jačajuće nacionalne osjećaje "manjina" (hrvatske, srpske, njemačke, slovačke, rusinske, židovske, rumunjske) u rubnim područjima Ugarske, jer je postojala izgledna opasnost da Mađari postanu manjina u velikom dijelu "uže Ugarske", te je stoga ugarska vlast provodila snažnu politiku asimilacije.

Potvrda o malo drukčijoj stvarnoj nacionalnoj slici mogla se vidjeti kad su krajevi koji su bili dio Ugarske, prešli pod druge države, te su se ne računajući uzajamne seobe u matične države, pojavili "skokovi" broja pripadnika manjinskih naroda, a pada broja Mađara i, u hrvatskom slučaju, Bunjevaca. Hrvatski, ali i problem nekih drugih manjina, bilo je što su austrougarske vlasti podupirale autonomaške osjećaje. Uspješnim oblikovanjem nacionalne svijesti, autonomaške su stranke i ideje gubile utjecaj u Austro-Ugarskoj.

Ipak, zbog činjenice da je grad ostao izvan matice Hrvatske svo vrijeme i nije bio dijelom autonomne Hrvatske, niti u zasebnoj upravnoj jedinici u kojoj su Hrvati bili izrazita većina, kao što je bila Dalmacija, nego u izrazito asimilirajućoj jedinstvenoj Ugarskoj, tamošnji su Hrvati ostali izvan zamaha preporodnih događaja u Hrvatskoj i Subotica nije postala glavnim hrvatskim kulturnim središtem, nego je to postao Zagreb.

1941. godine, subotički nogometni klub, HAD Bačka, je sudjelovao u prvenstvu hrvatskog nogometnog saveza (to se prvenstvo danas piše kao jedno od prvenstava Hrvatske). Napomenimo da je ovo prvenstvo održano prije napada Osovinskih zemalja na Kraljevinu Jugoslaviju.

Poslije 1945. godine, kratko vrijeme je postojalo Hrvatsko narodno kazalište u Subotici.

[uredi] Nijemci u Subotici

[uredi] Židovi u Subotici

[uredi] Gospodarstvo

[uredi] Okolna mjesta

Bajmok, Bački Vinogradi, Bačko Dušanovo, Bikovo, Višnjevac, Gornji Tavankut, Donji Tavankut, Đurđin, Kelebija, Ljutovo, Mala Bosna, Mišićevo, Novi Žednik, Stari Žednik, Hajdukovo, Čantavir, Šupljak.