Srijem
Izvor: Wikipedija
Srijem je područje između rijeka Save i Dunava, na samom istoku Slavonije od Vukovara pa sve do Zemuna, gdje Sava utiče u Dunav. Podijeljen je između Hrvatske (zapadni dio) i Srbije (tj. Vojvodine, istočni dio). Hrvatski dio Srijema spada pod Vukovarsko-srijemsku županiju sa sjedištem u Vukovaru.
[uredi] Stanovništvo
Od većih gradova u Srijemu se nalaze ovi gradovi:
U Hrvatskoj:
U Srbiji:
- Srijemska Mitrovica - 39.041 stanovnika
- Ruma - 32.125 stanovnika
- Inđija - 26.244 stanovnika
[uredi] Povijest Srijema
Srijem, hrvatska pokrajina koju sa sjevera i istoka međi Dunav, sa zapada crta koja ide okomito od Vukovara do Bosuta, pa njegovim tijekom do ušća u Savu, a s juga pak rijeka Sava, područje je na kojemu se već u neolitu razvila visoka kultura; dostatno je prisjetiti se nalaza iz Vučedola kod Vukovara, glasovite kultne posude od inkrustrirane keramike u obliku golubice. I Iliri i Kelti su ostavili u Srijemu tragove svoje kulture, a navlastito Rimljani: iz Iloka, rimskoga Cucciuma, potječu njihovi natpisi i glava Dioskura, iz Sotina, rimskoga Cornacuma, tzv. Liberijeva ara, u Mitrovici, rimskom Sirmiumu, i danas postoje, otkopani, čitavi kompleksi ostataka rimskoga graditeljstva, iz Zemuna, rimskoga Taurunuma, potječu reljefi Herkula, Libera i Libere, brončani kipić Merkura, itd. Sav rimski sjaj nestao je u vihoru selidbe naroda, ali nestao je poslije, na žalost, u mongolskoj najezdi i u turskim ratovima, velikim dijelom i sjaj hrvatske srednjovjekovne kulture, koja je i na području Srijema naslijedila rimsku.
Hrvati su u Srijemu starosjedioci. Srijem je u sastavu hrvatske države od njezinih početaka sve do 1918. (izuzev razdoblje turske okupacije i vrijeme neposredno nakon njega), pa Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ulazi u Kraljevinu SHS sa Srijemom u svom sastavu, jednako kao i s Bokom kotorskom.
Već je hrvatski vladar Trpimir, nadarujući splitsku nadbiskupiju, istaknuo u svojoj darovnici od 8. ožujka 852. godine da se područje splitske metropolije prostire »sve do obale Dunava i skroz po cijeloj državi Hrvata« (»usque ad ripam Danubii et pene per totum Regnum Chroatorum«). Srijem je bio, dakle, i sastavni dio srednjovjekovne hrvatske države, koja je ondje, uključujući i Mačvu, sve do XIII. stoljeća graničila s Bugarskom. O srednjovjekovnoj hrvatskoj kulturi na području Srijema svjedoče romaničke i gotičke crkve u Lipovcu, Bapskoj, Moroviću i drugdje, fortifikacijska arhitektura Šarengrada i Iloka, dokumenti o benediktinskim samostanima u Mitrovici i Petrovaradinu, o cistercitskome također u Petrovaradinu, o augustinskome u Iloku, o premonstratskom u Zemunu, o franjevačkim samostanima u Iloku, Čereviću i o drugima, uz koje su se redovito nalazile škole i za duhovnu i za svjetovnu naobrazbu. Bilo je to područje Vukovarske županije, sa središtem u Vukovu, današnjem Vukovaru, koji se prvi put spominje godine 1131. Iz Vukovara, iz godine 1377. potječe i zemljišni spis, koji spominje imanje »Martini ioculatoris vel fistulatoris«, dakle, posjed glumca i svirača Martina.
Očito, hrvatska je kultura u Srijemu, prije turske okupacije, sudeći i prema ovim oskudnim primjerima, bila vrlo raznolika i razgranata. Cvat su joj omogućavali moćni hrvatski velmože iz Srijema. (Novija historiografija, doduše, tvrdi, da neki od njih nisu ni postojali, primjerice, Kres, Kupiša i Rak, pobjednici u ratu s Mongolima, te da je darovnica kralja Bele toj trojici srijemske braće - puka krivotvorina. Olako proglašavanje velikoga broja starih listina krivotvorinama nedvojbeno protuslovi činjenici da su se Hrvati uspjeli stoljećima održati na svome tlu i izgraditi na njemu vlastitu kulturu). Jedan od najmoćnijih srijemskih velmoža bio je Nikola Iločki, graditelj iločkih utvrda i unutar njih dvora, kojemu ni traga nema, kandidat za hrvatsko-ugarskoga kralja, hrvatski ban, a od 1471. do smrti 1477. i okrunjeni kralj Bosne, vladajući, doduše, samo njezinim sjeveroistočnim dijelom. Hrvatski su velmože u Srijemu nastavili ono što su već Rimljani bili započeli: isušivali su močvare, gradili ceste, podizali palače i sakralne građevine, sadili vinograde. (Srijemska su vina, uzgred, bila nadaleko poznata i za turske vladavine, jer su muhamedanci trgovali s »nevjernicima« i vinom, pa poljski renesansni pjesnik Jan Kochanowski spominje u svojim stihovima, kao znak bogatstva, i podrum sa srijemskim vinima). Srijem je zato, do turske okupacije, bio, kao i Slavonija, »cvatuća pokrajina«, kako veli dr. Josip Buturac, s razvijenom i bogatom kulturom. U razdoblju turske vladavine, od 1526. do kraja 17. stoljeća, Srijem je opustio, a nakon izgona Turaka, habsburška je monarhija šakom i kapom dijelila ili pak prodavala negdašnje posjede hrvatskih velmoža stranome plemstvu: Odescalchi su, primjerice, dobili Ilok u znak zahvalnosti što je papa Inocent XI. iz njihove obitelji, pružio veliku novčanu pomoć za ratove, u kojima su Turci protjerani iz Slavonije i Srijema. Brojne posjede dobili su i Srbi ili Rašani, koji su pod vodstvom pećskoga patrijarha Arsenija Crnojevića 1690. izbjegli iz Raše i naselili se u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Svi ti stranci nisu imali nimalo osjećaja za tlo koje su naselili, te su rušili i ono što je pod Turcima ostalo sačuvano: primjer za to neka bude tvrđava Gorjanskih, Talovaca i inih hrvatskih velmoža u Vukovaru, koju je sredinom 18. stoljeća srušila Vojna krajina, odnosno Austrija.Potrebno je naglasiti da je u Srijemu, točnije Petrovaradinu 16. listopada 1801. godine rođen Josip Jelačić koji je kasnije postao i hrvatski ban. Međutim, istodobno započinje barokizacija preostalih srednjovjekovnih crkava i gradnja baroknih i crkava, i samostana, i dvoraca, i palača. Unutar zidina baroknih franjevačkih samostana, u franjevačkim učilištima, počinju nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom jeziku.
Zbog svoga položaja na krajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog turske okupacije koja je trajala više od podrug stoljeća, gotovo dva, uključio se Srijem razmjerno kasno u hrvatsku literaturu. Kada se u 18. stoljeću srijemski pisci pojavljuju na hrvatskoj literarnoj pozornici, zlatno doba hrvatske renesansne i barokne književnosti s velikanima poput Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića i dr., već je duboka prošlost. Dvadesetak pisaca, koji u 18. stoljeću djeluju u srijemskim franjevačkim samostanima i učilištima (Vukovar, Ilok i Petrovaradin), malokad se spominju u pregledima hrvatske književnosti, jer njihova je umjetnička razina nevisoka, neznatna, no oni svjedoče o nemalenim pregnućima, o nastojanju da se u pustoši, koja je ostala nakon osmanlijskoga »vojnog tabora«, kako bi rekao Stjepan Radić, uključe svojim književnim i teološkim djelima u europsku uljudbu, štoviše, da je upravo tim djelima promiču. Oni svjedoče također o neprekinutoj hrvatskoj nazočnosti na srijemskom tlu, jer polovica od njih su domaći sinovi iz Vukovara, Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a drugu polovicu tvore pak došljaci, profesori na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom Hrvati iz Slavonije, te stranci koji su pisali na latinskom jeziku.
Udio Srijema u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća nije ni opsegom ni kakvoćom znatan, ali nikako nije zanemariv, jer pridonosi i raznolikosti hrvatske literature toga doba i bogatstvu njezina jezika i jer uvodi čitavu jednu regiju u hrvatsku književnost. Pojedini pak srijemski pisci 19. stoljeća, i oni koji su to rođenjem i oni koji su to djelovanjem u Srijemu, doista su nezaobilazivi u povijesti hrvatske pisane riječi. Za razliku od prethodnoga stoljeća, to je vrijeme sekularizirane literature, koju pišu i duhovnici, to je vrijeme preporodnih strujanja, no unatoč tome ipak je didaktičnost u književnim djelima tih autora manje naglašena negoli u prošlom stoljeću, iako mnogi od njih još uvijek vuku neliterarno breme prosvjetiteljstva. Srijemske pisce 18. stoljeća možemo usporediti s onim njihovim suvremenicima, koji su u zapuštenom Srijemu krčili prašume, isušivali močvare, probijali kroz njih ceste, uspostavljali diližansne i brodske pruge, a pisce 19. stoljeća s onima koji su u njihovo doba osnivali već bolnice, brzojavne urede, tiskare, listove, kulturna društva itd. Prvi su stvarali utrenike, potonji su na njima gradili.
Zamjećuju se u stvaralaštvu srijemskih pisaca stanovite crte, samo njima svojstvene, kojih nema u drugih hrvatskih književnika; naravno, to su prvenstveno srijemska motivika, tematika i problematika, zatim jezične posebnosti glede lokalizma, no u srijemskih pisaca, motreći ih u cjelini, ima i nekih drugih osobitosti: jedna je od njih humoristična i satirična crta, koju uočavamo kod Korajca, Adalberta Kuzmanovića, Inhofa, Ante Benešića, Ise Velikanovića, Matoša, Ferde Stražimira Kulundžića, Bertića i još ponekih, tako da su satira i humor izrazita obilježja ponajboljih srijemskih pisaca 19. i 20. stoljeća, poglavito onih koji su pripadali širem krugu Hrvatske moderne.
Jednako kao i pisci 18. i 19. stoljeća, i književnici našega vremena, uglavnom potpuno uključeni u suvremena literarna htijenja, no različitih svjetonazornih i izražajnih tendencija, obogaćuju hrvatsku književnost u cijelosti i svjedoče hrvatsku prisutnost u Srijemu, njegovo neosporivo hrvatstvo, njegov hrvatski duh.
[uredi] Gospodarstvo
Srijem je poljoprivredni kraj s jakom proizvodnjom žitarica i industrijskog bilja; na pristrancima Fruške gore razvijeno je vinogradarstvo (poznata Iločka vina). Važno je i stočarstvo. Rudno blago sastoji se od ugljena (Vrdnik) i cementnog lapora (Beočin). U okolici Vukovara i Vinkovaca nalaze se ležišta nafte i zemnog plina. Sve veću privrednu ulogu ima industrija koja je u Vukovarsko-srijemskoj županiji dobrim dijelom uništena u Domovinskom ratu,a u istočnom dijelu staradala od sankcija Srbiji i Crnoj Gori 90-ih godina,ali primjećuju se pomaci na bolje.
Još jedan veliki problem su minirana područja iz rata,ali i to se polako riješava.Južnim dijelom Srijema prolazi željeznička pruga dvostrukog kolosijeka i moderna autocesta Zagreb - Beograd (Hrvatska je završila zadnju dionicu od Županje do graničnog prijelaza Lipovac početkom ljeta 2006. godine), a istočnim dijelom željeznička pruga i cesta Beograd - Novi Sad. Još jedna od važnih prometnica je i dio Podravske magistrale koja vodi od Osijeka, preko Vukovara uz Dunav pa sve do Iloka i dalje do Novog Sada. Znatan je robni promet Savom i Dunavom. Velika riječna luka nalazi se u Vukovaru (za robni i putnički promet).Također se ponovno počinje razvijati turizam, krstarenje putničkim brodovima na Dunavu, nakon što su uklonjeni ostaci srušenih mostova u Novom Sadu srušenih u NATO-vom bombardiranju 1999. godine. Za međunarodni zračni promet služe zračne luke Klisa (Osijek) i zračna luka Nikola Tesla (Beograd).
Nedovršeni zemljopisni članak Srijem treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
