Vojvodina
Izvor: Wikipedija
|
|||||
| Službeni jezici | Srpski (Српски) Mađarski (Magyar) |
||||
| Službena pisma | Ćirilica |
||||
| Glavni grad | Novi Sad | ||||
| Predsjednik Izvršnog vijeća APV | Bojan Pajtić | ||||
| Predsjednik Skupštine APV | Bojan Kostreš | ||||
| Valuta | Dinar (100 para) | ||||
| Vremenska zona | UTC +1 | ||||
Sadržaj |
Autonomna Pokrajina Vojvodina
Punim imenom Autonomna Pokrajina Vojvodina (sr. Аутономна Покрајина Војводина - mađ. Vajdaság Autonóm Tartomány - slov. Autonómna pokrajina Vojvodina - rum. Provincia Autonomă Voivodina - rusn. Автономна Покраїна Войводина), sjeverna pokrajina u sastavu Srbije. Definirana je kao multietnička i multikonfesionalna teritorijalna autonomija svih svojih građana. Prostire se na panonskoj nizini, s površinom od 21506 km² na kojoj živi nešto više od dva milijuna stanovnika. Glavni grad je Novi Sad. Zemljopisno je podijeljena na Srijem (sr. Srem), Banat i Bačku, koji su predstavljeni na grbu Vojvodine, kao i na zastavi, a koji su sa svoje strane administrativno podijeljeni u okruge (sjevernobački, južnobački, zapadnobački, sjevernobanatski, srednjebanatski, južnobanatski i sremski okrug).
Zemljopisni položaj Vojvodine
Vojvodina graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunjskom, a na zapadu s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Administrativnu granicu prema Centralnoj Srbiji grubo čine rijeke Dunav i Sava.
Stanovništvo
Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2002. Vojvodina je imala 2.031.992 stanovnika od čega su Srbi činili 65.1 %, Mađari 14.3 %, Slovaci 2.8 %, Hrvati 2.8 %, Neopredijeljeni 2.7 %, Jugoslaveni 2.5 %, Crnogorci 1.8 %, Rumunji 1.5 %, Romi 1.4 % i drugi.
Prema popisu stanovništva iz 1991. broj stanovnika Vojvodine se smanjio na 2.012.517, uglavnom zbog niskog nataliteta. Tada je etnički sastav bio slijedeći: Srbi 57.2 %, Mađari 16.9 %, Hrvati, 3.7 %, Slovaci 3.2 %, Crnogorci 2.2 % i drugi.
Prema popisu stanovništva iz 1981. Vojvodina je imala 2.034.772 stanovnika, od čega su Srbi činili 54.4 %, Mađari 18.9 %, Hrvati 5.4 %, Slovaci 3.4 %, Rumunji 2.3 %, Crnogorci 2.1 %, Rusini 0.9 % i drugi.
Pravno ustrojstvo AP Vojvodine
Najviši pravni akt u Vojvodini je Statut pokrajine (iznad kojeg su Ustav Republike Srbije i Ustavna povelja SCG), no uskoro se očekuje donošenje Osnovnog zakona AP Vojvodine. Najviše zakonodavno tijelo je Skupština, u koju se slobodnim izborima bira 120 poslanika i u kojoj su ravnopravni svi službeni jezici (zahvaljujući simultanim prevoditeljskim službama). Najviše izvršno tijelo je Izvršno veće, na čijem čelu je Predsednik, koji predlaže Vladu AP Vojvodine, koju čine sekretari (ministri).
AP Vojvodina je članica Savjeta europskih regija pri Parlamentu EU, kao prva, i zasad jedina, regija koja je postala članica, a da matična država nije u tom trenutku bila član EU ili Savjeta Europe. Također, suosnivač je i Regionalnog savjeta euroregije DKMT (Dunav-Kereš-Moriš-Tisa), koji okuplja i nekoliko županija iz Mađarske i Rumunjske, te čiji je zadatak da se međusobno pomažu u regionalnom gospodarskom, kulturnom i ekološkom razvoju, kao i da zajednički nastupaju na teritoriju EU.
U Vojvodini je službeno šest jezika: srpski (ćirilično pismo uz latinično), mađarski (latinica), hrvatski (latinica), slovački (latinica), rumunjski (latinica) i rusinski (ćirilica). Izvršno vijeće je osnivač i izdavač novina na službenim jezicima i to : Дневник (Dnevnik) na srpskom jeziku i Magyar Szó (Mađarska riječ) na mađarskom su dnevne novine, a tjednici su Hrvatska riječ (na hrvatskom), Hlas Ľudu (Glas naroda na slovačkom), Libertatea (Sloboda na rumunjskom) i Руске слово (Rusinska riječ na rusinskom).
Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, etnički sastav stanovništva Vojvodine bio je sljedeći: Srbi (65,05%), Mađari (14,28%), Slovaci (2,79%), Hrvati (2,78%), i drugi.
Osim većinskih Srba, u Vojvodini živi preko 25 nacionalnih ili etničkih zajednica, koje, sve zajedno, čine oko 35% vojvođanskog stanovništva.
Povijest
Opći prijegled
Područje Vojvodine je naseljeno prije oko 50.000 godina. Uz arheološke lokalitete (Gomolava kod Hrtkovaca, rimsko i hazarsko naselje kod Čelareva, rimski grad Sirmium (Srijemska/Sremska Mitrovica) i mnogi drugi), Vojvodinu krase i brojni pravoslavni samostani, posebno na Fruškoj Gori zbog čega je i nazvana Srpska Sveta Gora, kao i vojne utvrde od rimskog doba do današnjih dana, od kojih je najlijepša i najočuvanija Petrovaradinska tvrđava, izgrađena 1692. godine. Uz nju se nalazi i mjesto poznate bitke Vezirac, gdje je austrijska vojska pod vodstvom Eugena Savojskog pobijedila tursku vojsku pod vodstvom Damad-Ali Paše zahvaljujući čudu pripisanom Djevici Mariji, kada je 5. kolovoza 1716. tursku vojsku zameo snijeg, i kako su bili nepripremljeni, lako su pobijeđeni. Na tom se mjestu uzdiže crkva Marije Sniježne/Snežne koja je jedinstvena u Vojvodini jer ima i pravoslavni i katolički oltar te se u njoj održavaju i mise i liturgije. Nedaleko odatle se nalaze i Sremski/Srijemski Karlovci, nekada centar srpske kulture i duhovnosti u Austro-Ugarskoj Monarhiji i neko vrijeme sjedište srpske patrijaršije.
U povijesti su područjem Vojvodine vladale mnoge države: Dacija, Rimsko Carstvo, Hunsko Carstvo, Avarski Kaganat, Kraljevstvo Gepida, Bizant, Bugarska, Mađarska, Tursko Carstvo, Austrija, Austro-Ugarska. Od 1918. godine Vojvodina je dio Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ime "Vojvodina" na srpskom jeziku označava područje kojim upravlja vojvoda. Povijesno ime Vojvodine je bilo Srpska Vojvodina, ali zbog toga što je Vojvodina danas dio Srbije izgubila se potreba za odrednicom "srpska". U srpskom jeziku se koriste još dvije varijante imena Vojvodine, a to su: vojvodovina i vojvodstvo. Zadnja riječ je istovjetna poljskoj riječi wojewodztwo, što bi se na hrvatski moglo prevesti kao "pokrajina".
Prije rimskog osvajanja, Vojvodinu su nastanjivala ilirska, tračka i keltska plemena. Od ilirskih plemena treba spomenuti Panonce, po kojima je dobila ime rimska pokrajina Panonija. Rimljani su ovladali ovim područjem u prvom stoljeću prije Krista. Šeste godine poslije Krista, ilirska plemena s ovog područja su podigla veliki ustanak protiv rimske vlasti. Vođe ovog ustanka bili su Baton i Pines. Oni bi ujedno bili i prvi poznati Vojvođani zabilježeni u povijesti.
U antičko doba današnja se Vojvodina sastojala od dviju geopolitičkih cjelina. Područje Srijema bilo je unutar granice Rimskoga Carstva, dok su krajevi sjeverno od Dunava, tj. današnji Bačka i Banat, bili izvan ih granica.
Sirmijum (današnja Sremska/Srijemska Mitrovica) je bio vrlo važan rimski grad. Bio je to glavni grad rimske pokrajine Panonije i jedan od četiri glavna grada Rimskog Carstva. U Sirmiumu ili njegovoj okolici rođeno je šest rimskih careva: Decije Trajan (249.-251.), Aurelijan (270.-275.), Prob (276.-282.), Maksimilijan Herkulije (285.-310.), Konstancije II (337.-361.) i Gracijan (367.-383.). Ovi carevi su po podrijetlu bili romanizirani Iliri.
Slavenska plemena su naselila područje Vojvodine u šestom i sedmom stoljeću. Među ovim slavenskim doseljenicima nalazili su se i Srbi, a ostala slavenska plemena za koja se zna da su živjela na području Vojvodine bila su: Bodrići, Severani i Braničevci.
U šestom stoljeću je na području Srijema postojala bizantska pokrajina Panonija, čiji je glavni grad bio Sirmijum.
U devetom stoljeću cijeli Srijem je kratkotrajno bio dio države Ljudevita Posavskog (Posavske Hrvatske), koju podvrgavaju Franci čineći iz nje vazalnu državu, no sa smanjenim granicama, naime istočni dio Srijema su zauzeli Bugari. Ostatak teritorija Vojvodine je bio dio Bugarske. Bugarski vojvoda Salan je vladao na području Bačke, a glavni grad njegove vojvodine je bio Titel. Drugi bugarski vojvoda koji je vladao Banatom zvao se Glad. Njegova rezidencija se nalazila u gradu Vidinu na teritoriju današnje Bugarske. Gladov potomak je bio banatski vojvoda Ahtum, posljednji vladar koji se suprotstavio uspostavljanju neposredne vlasti Mađarskog Kraljevstva. Ahtum je bio pravoslavni kršćanin.
U jedanaestom stoljeću na područjima istočnog i srednjeg Srijema vladao je Sermon, vazal bugarskog cara Samuila. Sermon je kovao svoje zlatnike na području današnje Sremske/Srijemske Mitrovice. Nakon što je Bugarska poražena od Bizanta Sermon je uhvaćen i ubijen jer se nije htio pokoriti novoj vlasti.
Mađarska osvaja ovo područje od početka desetog stoljeća. Bačka pada pod mađarsku vlast u desetom stoljeću, nakon što su Mađari porazili Salana. Banat dolazi pod mađarsku vlast u jedanaestom stoljeću, poslije poraza Ahtuma, a istočni Srijem tek u dvanaestom stoljeću, kada ga Mađarska osvaja od Bizanta. Prije mađarskog osvajanja, na teritoriju istočnog Srijema je postojala bizantska pokrajina nazvana Tema Sirmijum. Zapadni Srijem je bio dio hrvatske Kraljevine Slavonije koja se širila prema grad Mitrovicu, da bi ga obuhvatila u dvanaestom stoljeću.
Između 1282. i 1316. godine, srpski kralj Dragutin je dobio na upravu područja Srijema, Mačve, Usore i Soli kao ugarski vazal. U povelji je jasno naznačeno da su to ugarski/hrvatski krajevi i da je njegova uloga samo upravna. Svoju je državu nazvao Srijemska Kraljevina, a rezidencija mu se nalazila u gradu Debrcu u Mačvi (između Beograda i Šapca). Poslije smrti kralja Dragutina, Srijemskom Kraljevinom je vladao njegov sin, kralj Vladislav (1316.-1325.).
Srbi na području Vojvodine nisu bili dio starosjedilačkog stanovništva već su se počeli doseljavati tek od četrnaestog stoljeća. Radi turskih osvajanja njihov broj se sve više i više povećavao. Radi zbjegova mađarskog i hrvatskog stanovništva ugarski kraljevi su na to područje naseljavali Srbe. U prvoj polovici petnaestog stoljeća, neki gradovi i mjesta na području današnje Vojvodine su čak bili u posjedu srpskih despota, vazala ugarskih kraljeva: Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića.
U tijeku turskih osvajanja u Vojvodini se naseljavaju i izbjeli Hrvati, Šokci i Bunjevci. Prvi uz Dunav, a drugi sjevernije u području znanom kao "Bajski trokut" na području današnje Mađarske te na području Subotice i Sombora s druge strane sadašnje granice. Hrvati se također naseljavaju i oko Pečuha u Baranji. Izbjegli Hrvati pojačavaju udjel starosjedilačkog hrvatskog pučanstva.
Poslije turskog osvajanja Srbije (1459. godine), srpski despoti su nastavili vladati na teritoriju Vojvodine kao vazali ugarskih kraljeva pri čemu se nisu razlikovali od drugih velikaša. Njihova rezidencija se nalazila u gradu Kupiniku (danas Kupinovo) u Srijemu, koje je tada bilo dio kraljevine Slavonije. Zanimljivo bi bilo i spomenuti ova imena: Vuk Grgurović (1471.-1485.), Đorđe Branković (1486.-1496.), Jovan Branković (1496.-1502.), Ivaniš Berislav (1504.-1514.) i Stevan Berislav (1520.-1535.), to su sve ljudi kojima je Ugarska/Hrvatska pružila utočište. Posljednji despoti Srbije, Radič Božić (1527.-1528.) i Pavle Bakić (1537.), nisu boravili na teritoriju Vojvodine, nego su imali posjede na teritoriji današnje Rumunjske i Mađarske. Činjenica da su despoti Srbije boravili na teritoriju Vojvodine, kao i prisutnost srpskog stanovništva na ovom području, razlog su što se u nekim povijesnim izvorima i zemljovidima nastalim između petnaestog i osamnaestog stoljeća područje današnje Vojvodine(istočne Bačke i zapadnog Banata) spominje pod imenom Rascija (Raška, Srbija) i Mala Raška (Mala Srbija).
Poslije Mohačke bitke (1526 godine) i pada Banata (1552 godine), cjelokupni teritorij današnje Vojvodine potpada pod tursku vlast. Ubrzo poslije Mohačke bitke, na povijesnu scenu stupa samozvani srpski car, Jovan Nenad. Uz pomoć vojske srpskih plaćenika i izbjeglica, Jovan Nenad, podiže pobunu na teritoriji Bačke, sjevernog Banatu i stvara i tako dodatno oslabljuje ugarsku državu prilikom borbe protiv Turaka. Glavni grad te pobune je bila Subotica. Tamo se okrunjuje za srpskog cara. Trajanje pobune je bilo samo godinu dana, jer su se lokalni ugarski plemići udružili protiv pobunjenika i porazili plaćenike u ljeto 1527. godine, a "car" je ubijen. Tokom vremena, "car" Jovan Nenad je postao legendaran kod Srba. Srpski povjestničari ga smatraju začetnikom današnje Vojvodine, a u Subotici mu je podignut spomenik s natpisom: "Tvoja je misao pobjedila" (njegova misao je današnja Vojvodina).
Tijekom turske vladavine, Hrvati, Mađari i Srbi su uglavnom živjeli u selima, dok je gradsko stanovništvo pretežno bilo muslimansko. Na području Banata postojala je turska pokrajina nazvana Temišvarski Elajet, dok su se na teritoriji Srijema i Bačke nalazili Srijemski i Segedinski Sandžak. Srbi u Banatu su podigli veliki ustanak protiv turske vlasti 1594. godine.
Vrijeme naseljavanja i seoba
Poslije Karlovačkog (1699.) i Požarevačkog mira (1718.), teritorij Vojvodine dolazi pod austrijsku vlast. Južni dijelovi današnje Vojvodine su uključeni u vojnu granicu, dok je Banat bio zasebna austrijska pokrajina između 1718 i 1778 godine. Iz ovog razdoblja su poznate i dvije velike seobe Srba u Austrijsko Carstvo (1690. i 1739. godine). Srbima je tada priznato pravo na posebno vojvodstvo, odnosno teritorijalnu autonomiju na području Ugarske. Međutim radi nesuglasica u ovlasti austrijskog cara koji je ujedno bio i ugarski kralj ovo je pravo ostvareno tek u revoluciji 1848.-1849. godine.
Tokom Rakocijevog ustanka (između 1703 i 1711 godine), Vojvodina je bila poprište krvavog rata između mađarskih ustanika i Srba, koji su se borili na strani Austrijskog Carstva. U ovom ratu su osobito stradali Srbi u Bačkoj. Rakocijevi ustanici su spaljivali srpska sela, a Srbe tjerali u progonstvo. Glavni zapovjednik vojnih odreda koji su se borili protiv Srba u Bačkoj, Darvaš, je zapisao: "Sva velika mjesta Rascije i s ove i s one strane Dunava i Tise popalili smo".
Za vrijeme turske vladavine stanovništvo Vojvodine su činili pretežno Hrvati i Srbi, s malo muslimanskog stanovništva po gradovima. Za vrijeme austrijske vlasti, regija je planski naseljavana, najprije njemačkim, nizozemskim i mađarskim stanovništvom, a zatim i drugim, pretežno slavenskim pukom. Zbog ove kolonizacije Vojvodina je postala jedna od etnički najmješovitijih regija Europe. Međutim, bilo je i iseljavanja iz Vojvodine: poslije ukidanja Potisko-Pomoriške vojne granice, Srbi iz bačkog Potisja su se odselili u Rusiju (1752. godine), a na to područje se doseljavaju Mađari. Osobito mnogo Mađara doselilo se poslije 1867. godine, kada je Ugarska dobila autonomiju u okviru Habsburškog Carstva. 1690. godine se na teritorij tadašnje vojne granice doseljavaju Srbi i Makedonci koji bježe od turske odmazde na Kosovu, južnoj Srbiji i Makedoniji. Pod vođstvom patrijarha srpskog Arsenija III Čarnojevića dobivaju od austrijskog dvora dozvolu za naseljavanje i dobivaju čak i zemlju, ali pod uvjetom da budu graničari. Naseljavaju se najprije na jugu Bačke i u sjevernom Srijemu, a nakon toga i u južnom Banatu. Ubrzo potom, 1745. godine, sa sjevera i sjeveroistoka monarhije doseljavaju se Slovaci protestanti, koji su trbuhom za kruhom došli na donju zemlju, usto i bježeći od progona većinskog katoličkog puka, pretežno češkog, a zatim i Rusini iz potkarpatske regije. Povlačenjem vojne granice na Savu i Dunav velik broj Srba se seli u južni Srijem.
Između šesnaestog i devetnaestog stoljeća, dok je uža Srbija bila pod turskom okupacijom Vojvodina je postala kulturno središte srpskog naroda. Posebno značajni kulturni centri bili su: Srijemski/Sremski Karlovci, Novi Sad i fruškogorski manastiri (samostani). U prvoj polovici devetnaestog stoljeća Novi Sad je bio najveći srpski grad (oko 1820. Novi Sad je imao 20,000 stanovnika, od kojih su dvije trećine bili Srbi).
Počeci autonomije
U 19. stoljeću, kada Europu potresaju revolucije, i u južnoj Ugarskoj dolazi do sličnih događaja.
Ističući pravo srpskoga naroda u Austriji i Ugarskoj na autonomni politički i kulturni razvoj 15. V. 1848. Narodna skupština u Karlovcima odlučila je od Srijemske županije, Vojne krajine u Srijemu, Baranje i Bačke s bečejskim i šajkaškim okruzima, te Banatom s Vojnom krajinom i kikindskim okrugom proglasiti Srpskom Vojvodinom. Također je proklamiran savez Srpske Vojvodine s Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Vojvodinom je trebao upravljati srpski vojvoda kojega će birati Zemaljski sabor u Zagrebu. Za vojvodu je izabran Stevan Šupljikac, Karlovačka mitropolija je uzdignuta na stupanj patrijaršije, a tadašnji mitropolit, Josif Rajačić, proglašen je za srpskog patrijarha. Izabran je narodni odbor kao privremena vlada Vojvodine.
Mađarska vlada je cijeli pokret srpskog naroda proglasila buntovničkim i odlučila slomiti ga vojno. Srbi su pružili energični otpor i u današnjoj Vojvodini je bjesnio pravi rat. Vojvođanskim Srbima došli su u pomoć dobrovoljci iz Kneževine Srbije, na čelu s vojvodom Stevanom Knićaninom. Nepopustljivost mađarske vlade iskoristilo je srpsko vodstvo na čelu s patrijarhom Rajačićem. Kad je austrijski car proglasio Mađare buntovnicima, srpske trupe iz Vojvodine uključile su se u carsku vojsku i sudjelovale su u gušenju revolucije u Mađarskoj.
Centralistički austrijski ustav od 4. III. 1849. potvrdio je osnivanje Srpskog Vojvodstva i Tamiškoga Banata (Landesregierungsblatt für die serbische Wojwodschaft und das Temeser Banat) koje je obuhvaćalo Bodrošku, Torontalsku, Tamišku i Krašovsku županiju i Rumski i Iločki okrug Srijemske županije. Vojvodstvo je dobilo status posebnog upravnog područja pod upravom pokrajinske vlasti bečkog ministarstva. Carskim patentom od 18. XI. 1849. austrijski car svojem naslovu dodao je i titulu velikog vojvode. Premda formalno autonomno, Srpsko Vojvodstvo je pod neposrednim nadzorom Austrije, njime upravlja austrijski guverner sa sjedištem u Temišvaru, službeni jezik mu je njemački. Sa stajališta austrijskoga dvora u Srpskom Vojvodstvu govore se službeno njemački i ilirski jezik. Austrija je 27. XII. 1860. ukinula Srpsko Vojvodstvo, a njegova područja priključila Ugarskoj.
Austro-ugarskom nagodbom (1867) i Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868) ojačao je položaj Ugarske. Područje Banata i Bačke stavljeno je pod upravu Ugarske, dok je Srijem pripao Austriji i pod upravom je Hrvatske.
Poslije ukidanja Srpskog Vojvodstva, na političku scenu Vojvodine stupa Svetozar Miletić, politički vođa vojvođanskih Srba, koji je zbog svoje borbe za prava srpskog i drugih nemađarskih naroda tadašnje Ugarske uhićen i poslan na robiju.
Kraljevina SHS i Jugoslavija
1918. godine, na Velikoj skupštini Srba, Bunjevaca i drugih Slavena Banata, Bačke i Baranje, održanoj 25. i 26. studenog u Novom Sadu, donosi se odluka o prisajedinjenju Vojvodine kraljevini Srbiji iako je već oprije bila dio Države SHS. Ta je odluka bila jedan od pritisaka na ostale južne Slavene i poslužila je kao vrlo efektivna prijetnja prilikom promjene Naputka u Adresu, kojim su dane veće ovlasti srpskom kralju.
1. prosinca 1918. kao dio Srbije pristupila novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Vojvodina bi bila veća, da Nikola Pašić nije prepustio Bajski trokut Madžarskoj državi, jer "njemu nisu potrebni toliki Katolici". Većinsko stanovništvo Bajskog trokuta činili su Hrvati.Ista je stvar bila i s gradom Pečuhom i većim djelom Baranje. Unatoč hrvatskoj većini, taj je kraj ostavljen Madjarskoj. Dio Baranje koji je pripao Kraljevini SHS iako je također imao hrvatsku većinu i nalazio se u gospodarskom dosegu Osijeka prepušten je Vojvodini. Da nije bilo upornih hrv. političara na Versailleskoj konferenciji sudbinu Bajskog trokuta bi podjelili i grad Subotica(u kojoj su Hrvati bili većina od 15. st. do 70-tih godina 20.-og stoljeća) i današnja hrv. Baranja. Kolonizacija koja je slijedila je naseljavala Srbe iz "manje razvijenih krajeva" monarhije kao što su Lika, Bosna, Crna Gora i Makedonija.
Kralj Aleksandar I. 1929. godine raspušta parlament i donosi takozvani oktroirani ustav kojim sebi daje ogromnu vlast, preimenuje državu u kraljevinu Jugoslaviju i dijeli je na banovine.
Novi Sad postaje glavni grad Dunavske Banovine koja se proteže preko granica današnje Vojvodine na Baranju i gotovo cijelu Šumadiju osim Uprave grada Beograda, sve do Kraljeva i Čačka, ali izostavlja dijelove Srijema Sastav stanovništva Dunavske Banovine bio je sljedeći: Hrvati i Srbi(56,9%), Mađari (18,2%), Nijemci (16,3%). Nakon stvaranja Banovine Hrvatske zapadni i središnji Srijem ulaze u nju. Ostatak Vojvodine je trebao biti autonoman, no to je spriječio drugi svjetski rat. Raspadom Kraljevine Jugoslavije Vojvodina je podijeljena između njemačkih okupacijskih vlasti (Banat), Hortijeve Mađarske (Bačka) i NDH (Srijem). Tijekom rata je ubijena gotovo cijela židovska populacija Vojvodine, a počinjeni su veliki zločini i nad ostalim stanovništvom . Nakon poraza fašističke vlasti i dolaska komunista na čelu s Josipom Brozom Titom, dolazi do protjerivanja nesrpskog pučanstva i ubojstava istaknutijih pojedinaca(svi Vojvođanski Njemci, popularni Folksdojčeri su protjerani u Njemačku). Umjesto njih, u njihove napuštene kuće doseljava se novi val srpskog stanovništva, kolonista, iz Like, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Krnja Dunavska banovina (uključujući Banat i Šumadiju) postojala je kao dio Srbije između 1941. i 1944. godine, a upravni centar banovine je bilo Smederevo. Međutim, Banat je predstavljao posebnu autonomnu oblast kojom je upravljala njemačka nacionalna manjina.
Poslijeratna Vojvodina
Vojvodina je poslije drugog svjetskog rata priključena Srbiji, iako je imala velik udio Nesrba. Sjeverna Bačka je bila etnički hrvatska, ali se njeno nepriključivanje Hrvatskoj objašnjavalo "ekonomskom racionalnošću". Također, Srbi su željeli priključiti i cijeli Srijem i Baranju, ali su u tome spriječeni radom nepristrane komisije i etničkim popisom stanovništva. Unatoč svemu Vojvodini je priključen grad i kotar Šid (koji je bio u Banovini Hrvatskoj) i i Istočni Srijem(koji je bio mješovit kao dio NDH). Predstavnici naroda Vojvodine su se na skupštini izaslanika naroda Vojvodine u Novom Sadu 30. i 31. srpnja 1945. godine izjasnili za uključenje autonomne Vojvodine u federalnu Srbiju, iako je bilo i govora o tome da Vojvodina dobije status republike, postojala je također i namjera da bivša Dubrovačka Republika dobije status barem pokrajine, čime je ušutkano protivljenje hrvatskog SK.
Vojvodina postaje autonomna pokrajina SR Srbije s ograničenom autonomijom (1945. godine). Umjesto ranijeg imena (Dunavska banovina), pokrajini je vraćeno povijesno ime – Vojvodina. Glavni grad pokrajine je ostao Novi Sad, a pokrajina je dobila današnje granice, koje uključuju istočni Srijem, zapadni Banat, Bačku i vrlo mali dio Mačve, na desnoj obali rijeke Save, dok je grad Zemun izuzet iz Srijema i priključen izravno Srbiji kao i Pančevački rit koji je izuzet iz Banata.
Ustavom iz 1974. pokrajine dobivaju gotovo ista prava kao i republike, što je donošenjem Ustava Srbije iz 1988. i raspadom SFRJ ukinuto jednostranom odlukom režima Slobodana Miloševića. Dolaskom novih demokratskih snaga na vlast u Srbiji i Vojvodini, nakon 5. listopada 2000., dolazi do normalizacije odnosa između Izvršnog Vijeća Vojvodine i Vlade republike Srbije, jer je na osnovi izbornih rezultata od 120 poslaničkih mjesta u Skupštini APV, 118 pripalo koaliciji Demokratska opozicija Srbije (DOS), a po jedno Socijalističkoj partiji Srbije (SPS) Slobodana Miloševića i Jugoslavenskoj udruženoj ljevici (JUL) njegove supruge Mirjane Marković. Donošenjem takozvanog Omnibus Zakona vraćena je Ustavom zajamčena nadležnost AP Vojvodine nad 128 značajnih oblasti u okviru gospodarstva, prometa, kulture, medija, obrazovanja i drugih.
Vojvodina je uspjela očuvati svoj multietnički karakter, usprkos protjerivanju velikog djela hrvatskog pučanstva 90-tih i stvaranju novih nacija "Bunjevaca" i "Šokaca" od lokalnih Hrvata. Tolerancija je prava crta starosjedilaca(nađoša,Lala), u suprotnosti kolonistima (dođošima). U Vojvodini je i nastala izreka Komšija, pa Bog....
Literatura:
- Dr Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, Novi Sad, 1929.
- Milan Tutorov, Mala Raška a u Banatu, Zrenjanin, 1991.
- Drago Njegovan, Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, Novi Sad, 2004.
- Lazo M. Kostić, Srpska Vojvodina i njene manjine, Novi Sad, 1999.
- Radmilo Petrović, Vojvodina, Beograd, 2003.
- Predrag Medović, Praistorija na tlu Vojvodine, Novi Sad, 2001.
- Jovan M. Pejin, Iz prošlosti Kikinde, Kikinda, 2000.
- Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1982.
