Staroslavenski jezik
Izvor: Wikipedija
Staroslavenski (također poznat kao starocrkvenoslavenski, starobugarski, staromakedonski) je prvi književni slavenski jezik, kreiran na osnovu slavenskih govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog, i za neke vlastite radove.
Odigrao je važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika i razvio se u crkvenoslavenski, koji se još koristi kao liturgijski jezik u nekim pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama. U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas.
Iz staroslavenskog su u hrvatski jezik ušle neke liturgijske riječi kao Isus, bogorodica.
[uredi] Vanjske poveznice
- Old Church Slavonic Online, opširni opis jezika, A. Richard Diebold Center for Indo-European Language and Culture, Linguistics Research Center, University of Texas at Austin
