Richard Dawkins

Izvor: Wikipedija

Clinton Richard Dawkins (poznat kao Richard Dawkins; rođen 26. ožujka 1941) je eminentni britanski etolog, teoretičar evolucije i popularno-znanstveni pisac, držatelj katedre Charlesa Simonyija na Oxfordskom sveučilištu.

Dawkins je prvi put došao u središte pažnje 1976. s knjigom The Selfish Gene (Sebični gen) koja je popularizirala gensko-centrični pogled na evoluciju i uvela termine mem i memetika u rječnik. U 1982. je napisao knjigu The Extended Phenotype u kojoj je dao značajni doprinos znanosti o evoluciji zapažanjem da fenotipski efekti nisu ograničeni samo na tijeo organizm već se šire daleko u okoliš, uključujući tijela drugih organizama. Od tada je napisao nekoliko popularnih knjiga o evoluciji i pojavio se u brojnim televizijskim emisijama o evolucionarnoj biologiji, kreacionizmu, and religiji.

Dawkins je ateist, humanist i skeptik; kao komentator znanosti, religije i politike jedan je od najpoznatijih anglosaksonskih intelektualaca. Opisuju ga i nadimkom "Darwinov rottweiler."

Richard Dawkins rođen je u Nairobiju 1941. godine. Studirao je u Oxfordu, a nakon diplomiranja radio je na projektima Nika Tinbergena, koji je za svoj rad na području etiologije zajedno s Konradom Lorenzom 1973. godine dobio Nobelovu nagradu. Krajem šezdesetih godina asistent je na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu. Godine 1970. vraća se u Oxford, a 1995. postaje redovni profesor na katedri za javno razumijevanje znanosti. Godine 1987. dobio je nagradu za literaturu Kraljevskog društva i nagradu Los Angeles Timesa za knjigu Slijepi urar. Iste godine dobio je nagradu i za najbolji televizijski znanstveni program i scenarij. Godine 1989. dobio je srebrnu medalju Londonskog zoološkoga društva, 1990. nagradu Kraljevskoga društva Michael Faraday, 1994. nagradu Nakayama za društvene znanosti, a 1995. počasne doktorate sveučilišta St. Andrews i Canberra. Godine 1997. postao je član kraljevskoga društva za literaturu i međunarodnu nagradu Cosmos.

Dawkins je autor genijalnih znanstvenih i znanstveno-popularnih izraza poput “sebičnoga gena”, “biomorfa”, “mema” “virusa uma” koji već više od dvadeset godina dominiraju popularnom znanošću. Dawkinsov pojam “mem”, primjerice, smišljen kao kulturna analogija genu, termin koji obilježava jedinicu kulturne replikacije, stvorio je primjerice memetiku, disciplinu koja se bavi analizom kopiranja kulturnih jedinica značenja, poput melodija, ili jednostavnih ideja. Memetika je danas, posebno na Internetu, jedna od zanimljivijih paradigmi kojom se kulturna evolucija pokušava objasniti prema načelima darvinističke prirodne selekcije.

Prema Dawkinsovu mišljenju, borba za opstanak jedini je kriterij objašnjenja evolucije. Premda je zbog svojeg kalifornijskog zaleđa iz ‘68. uvijek oprezan prema primjenama darvinizma u politici, u njegovoj ultra-darvinističkoj teoriji, borba za opstanak odvija se i među kulturnim jedinicama značenja. U jednom je intervjuu rekao “razlike između prirodne i umjetne evolucije i same su umjetne”. Ali kako bi izbjegao napade svojih kolega i napadača zbog naturalističke pogreške, naime implicitne poruke da je etika sebičnosti odnosno socijaldarvinizma nužnost, kao što mu to primjerice prigovara poznati lijevo-orijentirani biolog Stephen Jay Gould, Dawkins uvijek dodaje: Moramo što bolje upoznati prirodu, kako bismo se oduprijeli njezinim sredstvima. “Ja ne zastupam moral utemeljen na evoluciji”, piše Dawkins. “Ja samo govorim o tomu kako su stvari evoluirale. Ja ne govorim o tome kako bi se ljudi trebali ponašati... A ako iz knjige želite izvući pouku, čitajte je kao upozorenje. Upozorenje da od biološke prirode možete očekivati vrlo malo, ako poput mene želite izgraditi društvo u kojemu će pojedinci blagonaklono i nesebično surađivati kako bi ostvarili zajednički cilj. Pokušajmo podučavati o blagonaklonosti i altruizmu, upravo zato jer smo rođeni kao sebični. Moramo razumjeti čemu teže naši sebični geni, jer ćemo tada možda imati barem priliku da im pomrsimo planove, a to je nešto čemu se nijedna druga prirodna vrsta nije mogla nadati.”

Borba za opstanak, i varijabilnost prirodnih i kulturnih replikatora univerzalna su obilježja života. Teorija o sebičnome genu najradikalnija je verzija darvinizma: za razliku od klasičnog Darwinovog poimanja evolucije, ona tvrdi da se darvinistička borba za opstanak, opstanak najboljih i selekcija, odvija među genima a ne među jedinkama ili vrstama. Biološke su jedinke naprotiv puki nositelji, ljušture gena, replikatora informacije. Geni iskorištavaju tijela biljaka i životinja za svoj opstanak - i zato Dawkins jedinke prirodnih vrsta naziva "darvinističkim strojevima za opstanak”. Klasične jedinke samo su prošireni fenotip, vanjština kojom se geni koriste za vlastitu replikaciju. Poput poznate Butlerove rečenice: “Pile je samo način da jedno jaje proizvede drugo”.

Dawkins piše:

Ako nam se kaže da je netko imao dug i bogat život u svijetu čikaških gangstera, imali bismo pravo nagađati o tome o kakvu je čovjeku riječ. Mogli bismo očekivati da ima kvalitete snage i grubosti, brzi prst na obaraču i sposobnost da privuče odane prijatelje. To ne bi bili nepogrešivi zaključci, ali iz poznavanja uvjeta u kojima je opstao i napredovao, možemo izvući neke zaključke o njemu. Glavni argument ove knjige jest da smo mi, kao i sve druge životinje, strojevi stvoreni pomoću naših gena. Poput uspješnih čikaških gangstera, naši su geni, ponekad i tijekom milijuna godina, opstali u svijetu vrlo jake konkurencije. Stoga od naših gena očekujemo neke kvalitete. Tvrdim da je dominantna kvaliteta koju moramo očekivati od uspješnog gena njegova bezobzirna sebičnost. Ta će sebičnost gena potom stvoriti sebičnost pojedinačnog ponašanja....

Za razliku od Darwina, za kojega je evolucija posljedica individualističkih izbora, izbora organizama u nekoj selektivnoj sredini, Dawkins prirodu promatra iz perspektive genskih izbora. Pogledajmo primjer. Prema Dawkinsu postoji razlika između “socijalnih” i “antisocijalnih” gena. Antisocijalni su geni paraziti, geni virusa i bakterija koji se umnažaju samo u prisutnosti drugih darvinističkih strojeva za opstanak. Socijalni su naprotiv sposobni za autonomnu replikaciju. Obje vrste organizama (odnosno gena) imaju različite strategije čija je korisnost za opstanak različita i ovisi o različitoj dinamici vlastitoga kopiranja. Razmotrimo primjerice dva virusa: virus ebole i virus AIDS-a. Virus ebole je “glupi” replikator, jer uništava svog domaćina u roku od 24 sata. Za to vrijeme, on će teže naći darvinistički stroj u kojem će se dalje razvijati. Virus AIDS-a je naprotiv “pametni” virus, jer se umnožava pritajen, a da to darvinistički replikator, odnosno organizam nositelj, niti ne zna.

Navedeni primjer dobro prikazuje Dawkinsove argumentacije. Kako bismo najbolje razumjeli Dawkinsa, i ostale sociobiologe, uvijek trebamo pitati: što bi za određeni gen ili kromosom bilo najracionalnije, ili: zašto je za određeni organizam ili gen neko rješenje najpovoljnije. Evolucija je za Dawkinsa ničeanska volja za moć, za širenjem, propagiranjem, dominacijom i replikacijom, koja vlada među genima. Geni čine ono što je za njih najracionalnije. Ali samo neki u tome uspijevaju. Kada griješe u svojoj analizi koristi i troškova, propadaju baš kao i njihove ljušture, ljudi, životinje i biljke. Najuspješniji su oni geni koji pronalaze za sebe najstabilnije i najpogodnije organizme odnosno darvinističke strojeve. U tome je ideja proširenoga fenotipa. Dawkins naravno zna da je takva priča neznanstvena – teleološka, jer se čini kao da “gen” ili molekula ima neku misao ili da zna svoju svrhu. Takva priča nije objašnjenje. Ali ona evoluciju prikazuje kao sustav racionalnih izbora jedinki, a opstanak replikatora kao njihovu posljedicu. Evolucija na taj način za nas postaje smislena i objašnjena. I u tome se Dawkinsov ultradarvinizam ne razlikuje od svoje klasične inačice.

Dawkins u svojim knjigama priznaje da teorija sebičnoga gena nije njegova originalna teorija. Nju su oblikovala istraživanja biologa Nika Tinbergena, G. C. Williamsa, Johna Maynarda Smitha, Williama Hamiltona i Roberta Triversa. Od svojega je mentora Tinbergena Dawkins prihvatio izraze “bihejvioralna mašinerija” i “oprema za opstanak”, i pretvorio ih u danas poznatu sintagmu “darvinistički strojevi za opstanak”. Ali glavna dostignuća navedenih teoretičara sastoje se u razrješenju darvinističkoga proturječja između egoizma i altruizma u darvinističkoj evoluciji. Ako je naime točna pretpostavka darvinizma o opstanku najpodobnijih, i ako je evolucijski cilj jedinke za sobom ostaviti što veći broj nasljednika, zašto se tijekom evolucije kod nekih vrsta razvija altruizam? Odgovor je: altruizam se pojavljuje samo kao prošireno obilježje osobne koristi, odnosno kao “interes” organizma da sačuva opstanak vlastitih gena kod srodnika. Primjerice, ako je količina potomstva kriterij po kojemu se kalvinistički, ili po zakonu vjerojatnosti, može nagađati da će opstati upravo rod najplodnijih, onda se pčele radilice ne rukovode darvinističkim sebičnim načelom, jer nemaju vlastitoga potomstva. Smijemo li na temelju toga zaključiti da je darvinizam pogrešan? Naprotiv. Tinbergenova su istraživanja pokazala da je altruizam radilica koje se brinu za potomke svoje sestre matice, ustvari posljedica genetskoga egoizma: uzdržavanjem sestrine djece, odnosno nećakinja, radilice potpomažu opstanak veće količine vlastitih gena u budućim generacijama, negoli bi to bio slučaj da imaju vlastitu djecu sa trutovima. Istraživanja drugih biologa-etiologa o razvoju posebnih organa ili sredstava za opstanak, poput paunovog perja ili jelenovih rogova, uspjela su objasniti smislenost naoko besmislenih evolucijskih fenomena i procesa. Primjerice, premda je za pauna opasno razvijati svoje lijepo perje, jer time postaje najuočljiviji primjerak za istrebljivača, evolucijski opasna strategija postaje privlačna ženkama, pa se rizik istrebljivanja nadoknađuje koristima u parenju, odnosno širenjem vlastitih gena u sljedećoj generaciji. Nadalje: kakvog evolucijskog smisla ima kriještanje ptica kojim one upozoravaju članove svoje vrste na opasnost, ako isto tako i istrijebljivača na pristunost jedinke? Smislenost specifičnog krika upozorenja sastoji se u pokušaju da opstane barem jedan, po mogućnosti što veći segment vlastitih gena u populaciji.

Teorija sebičnoga gena bila je najracionalniji oblik kojim su se različita opažanja iz prirodnoga života uklopila u jedinstvenu istraživačku paradigmu, u jednostavno i racionalno objašnjenje fenomena koji su za klasični darvinizam, i njegovo poimanje opstanka tijela jedinki, bili neracionalni, odnosno koji se klasičnom paradigmom nisu mogli objasniti. Teorija sebičnoga gena, odnosno teorija genske selekcije, koju je popularizirao Dawkins, a ne selekcije tijela, postala je stoga temelj danas važne znanstvene discipline pod imenom sociobiologija. Dawkins je postao simbol nove istraživačke matrice u bihejvioralnoj biologiji koju njegovi neprijatelji nazivaju “ultra-darvinizmom”. Teorija sebičnoga gena uspjela je sintetizirati, odnosno podvesti pod jedinstveno objašnjenje fenomene recipročnog altruizma, srodničke selekcije, konkurencije među braćom, kanibalizam, diferencijalne roditeljske strategije prema prvorođenim i daljnjim potomcima, varijabilitet evolucijskih strategija u ponašanju mužjaka i ženki i brojne druge.

Razmotrimo primjerice asimetriju spolnih uloga o kojoj je posebno pisao Robert Trivers. Broj gameta koju mogu proizvesti pripadnici različitih spolova u većini je prirodnih vrsta bitno različit. To znači da ulog oplodnje muških i ženskih gameta ne može biti jednak. Kod većine spolnih organizama, mužjak može oploditi više jajašca nego što ih ženka može roditi, odnosno mužjak u oplodnju ulaže razmjerno manje od ženke. Isto tako, gamete ženke bitno su veće od mužjakovih. “Tu počinje eksploatacija žena”, piše Dawkins. Naime brojčana, tj. kvantitativna asimetrija gameta utječe na različito ponašanje spolova. Upravo razmjerno broju stvorenih gameta u odnosu na broj gameta suprotnoga spola, mužjak će biti skloniji poligamiji, odnosno promiskuitetu od ženki. To pak dovodi do različitih strategija sparivanja: za ženke veća investicija predstavlja razlog za oprez, odnosno sramežljivost, kako bi se naposljetku pronašao “onaj idealan” partner, koji će imati kvalitetne gamete i biti spreman žrtvovati se kasnije za odgoj mladunaca. Muška je reproduktivna strategija naprotiv oploditi što više ženki u što kraćem vremenu, izbjegavati dugotrajno sparivanje, odnosno pokušati uložiti što manje u odgoj djece. To je osnovni razlog borbe među spolovima.

Isto vrijedi i za planiranje obitelji i za borbu među generacijama. Isplati li se roditeljima ulagati više u jednog potomka ili pružati manje njege prvorođenome kako bi se geni što prije “proširili” na sljedećeg potomka? Matematičke matrice teorije igara, i logika sebičnoga gena pokazuju da s porastom opasnosti za prvoga potomka raste i roditeljska briga. Ali interes sebičnih gena roditelja je što više proširiti gene na nove potomke, stoga će se razdoblje dozrijevanja, odnosno ulog po pojedinom potomku pokušati smanjiti. Interes potomka je međutim obrnut: premda i dijete ima interes da se “njegovi” geni u braći što više šire, količina vlastitih gena ipak je dvostruko veća od gena braće i sestara, stoga će potomci pokušati što više roditeljske brige privući sebi, a odvući od braće. Sve su to primjeri univerzalnoga načela prirode o maksimaliziranju koristi i minimaliziranju troškova.

Ukratko, teorija sebičnoga gena, u suvremenom obliku uz dodatnu pomoć matematičke teorije igara, pokušat će modelirati i kvantificirati “interes” pojedinih darvinističkih strojeva i sklopova gena, kao da je riječ o bihejvioralnim racionalnim odlukama. Tako će primjerice spremnost na žrtvovanje života za drugoga biti upravo razmjerna količini gena koju dvije jedinke međusobno dijele: u slučaju brata ta je vjerojatnost 50%, ali već u slučaju bratića i sestrične ona pada na 25%, jer je upravo to količina gena koju te jedinke dijele. To je osnovni aksiom dijela teorije sebičnog gena, tj. tzv. teorije srodničke selekcije, koje Dawkins razvija i u svojoj drugoj knjizi, Prošireni fenotip.

Ultradarvinizam Dawkins razvija i u svojoj trećoj knjizi, Slijepi urar. Ali uz opći okvir teorije sebičnoga gena u toj je knjizi Dawkins pridodao svoj drugi glavni interes: tezu da se replikacija u prirodi odvija digitalno. Evolucija se može i kompjutorski simulirati. To je temelj discipline pod imenom kompjutacijska biologija koja danas ima sve više zagovornika. Dawkins je naime 1986. godine stvorio kompjutorski program pod imenom Slijepi urar, kojim je simulirao načelo varijabilnosti fenotipskih oblika iz samo nekoliko naredbi ili načela replikacije. Na taj je način u samo nekoliko generacija stvorio brojne i početno vrlo nevjerojatne fenotipe, odnosno tzv. biomorfe, kompjutorski oblikovane kreature. Nedavno je, pola u šali, pola u zbilji, simulirao transformacije ljudskih fenotipskih obilježja lica, i pokazao kako bi ljudska lica mogla izgledati u dalekoj budućnosti.

Njegov omiljeni primjer “slijepoga urara” u stvarnosti, naime tvorca koji bez znanja o smislu i svrsi postojanja varijacija, uspijeva stvoriti bogatstvo varijeteta, jesu puževi. Bogatstvo varijanti puževa (u stvarnosti), kao i njegovih biomorfa (u kompjutorskoj simulaciji), moguće je postići na temelju samo tri vrlo osnovna načela: načelo okretanja (lijevo ili desno), različit radijus okretanja i načelo dimenzionalnosti, odnosno širenja u visinu ili širinu. Dawkinsova ideja slijepoga urara tvrdi da evoluciji ne trebaju složeni planovi, neki tvorac ili Bog, koji bi, prema mišljenju evoluciji nesklonih ljudi, bio jedino sposoban stvoriti tako kompleksna tijela ili organe koji postoje u stvarnosti. Naprotiv, evoluciji je potrebno samo nekoliko načela da iz jednostavnoga genskoga materijala dugim nizom generacija tj. replikacija stvori bogatstvo varijacija koje opstaju u najrazličitijim okolinama. Slijepi je urar evolucija. Ona je odredila jednostavni niz funkcija – točnije, samo jednu, a to je naredba genima “replikaciraj se”, ali je rezultate replikacije ostavila slijepoj prirodnoj selekciji. Na taj je način, uvijek uzimajući u obzir duga vremenska razdoblja, moglo doći do golemog broja fascinantnih prilagodbi.

Slijepi urar, odnosno personificirani digitalni stroj, stvoritelj puževa iz knjige Uspon na nemoguću planinu, trebaju dokazati da se evolucija u stvarnosti služi malim brojem naredbi. Ali u tome postoji, kaže Dawkins, Catch (keč)-22 evolucije. Naime, što je replikator (tj. gen) složeniji, to je vjerojatnije da će se pogrešno kopirati, i naposljetku dovesti do potpune disfunkcionalnosti i smrti organizma. “To znači da će početni replikatori imati vrlo malo komponenti. Međutim molekule s manjim brojem komponenti od određenog minimuma, bit će isuviše jednostavne da stvore vlastite kopije.” Drugim riječima, između dva zahtjeva opstanka svih replikatora: točnog kopiranja i osposobljavanja za daljnje kopiranje uvijek dolazi do evolucijskog kompromisa. Između točnosti i složenosti, baš kao i u odnosu među spolovima i generacijama, postoji matematička matrica koristi: reprodukcijska molekula pokušat će biti što složenija, a da pri tome ne ugrozi zahtjev točnosti.

U knjizi Rijeka što teče iz rajskoga vrta, odnosno u eseju "Digitalna rijeka" Dawkins opisuje mehanizam specijacije, odnosno varijacije genetske strukture darvinističkih "strojeva" (prirodnih jedinki i vrsta) pomoću "digitalnog" prenošenja informacija. Zamislimo, kaže Dawkins, fotokopiranje fotokopija. Nakon osam stotina fotokopirnih "generacija", preostat će nam samo potpuno siva kopija. Revolucija u molekularnoj biologiji s otkrićem strukture DNK sastojala se u shvaćanju da se replikacija informacija odvija digitalno, a ne analogno (poput fotokopiranja fotokopija); drugim riječima, geni se repliciraju tako da kopije nisu ništa slabije od svojih "originala". "Svi organizmi koji su ikada živjeli, mogu se osvrnuti prema svojim precima i ponosno izreći sljedeću tvrdnju: niti jedan jedini njihov predak nije umro u djetinjstvu. Niti jedan nije postao žrtva neprijatelja ili virusa, ili napravio korak previše na strmoj evolucijskoj litici prije negoli je ostavio barem jedno dijete na ovome svijetu. Milijuni suvremenika naših predaka napravili su takve greške, ali niti jedan jedini naš predak nije pogriješio." Svaku generaciju možemo predstaviti i kao sito: dobri geni ispadaju kroz sito u sljedeću generaciju, loši geni završavaju u tijelima koja umiru mlada bez reprodukcije. Nakon tisuća generacija, geni koji su uspjeli, vjerojatno će biti dobri, tvrdi Dawkins.

U eseju pod naslovom "Afrika i njezini potomci" iz iste knjige Dawkins ispituje broj naših predaka i načine njihova utvrđivanja. Nekoga će možda začuditi matematički modelirani podatak da je najbliži zajednički rođak nas i našeg susjeda živio otprilike u 12. stoljeću. "Mi smo međusobno puno srodniji negoli se to obično misli". Katkada čujemo kako netko kaže da je daljnji rođak kralja, kraljice ili predsjednika, ali to je prilično prenemaganje, jer smo svi mi daleki rođaci kraljice ili predsjednika: jedina razlika između nas i aristokrata jest u tome da aristokrati svoje porijeklo mogu izvesti eksplicitno. Ali dok takve tvrdnje, po Dawkinsu, možemo izvesti ne izlazeći iz radne sobe, za utvrđivanje datuma kada je živio zajednički rođak svima nama, trebaju nam empirijske studije, tj. molekularna biologija. Dok se spolne stanice miješaju, tako da možemo reći da "nijedan slon nije toliko oštetio prodavaonicu porculana, kao što spolno sparivanje zloupotrebljava arhive DNA", DNA mitohondrija nasljeđuje se bez izmjena isključivo preko majke. Zbog studija mitohondrija ljudi, koje su s izvjesnim stupnjem neizvjesnosti utvrdile da je izvor digitalne rijeke ljudske DNK u Africi, govorimo o afričkoj Evi, a ne o afričkome Adamu. Grana koja povezuje sve žene, prema dostupnim podacima, nastala je prije 150.000 do 250.000 godina. Međutim istraživanje Y kromosoma, kromosoma koji određuje muški spol, pokazalo je da je varijabilitet toga kromosoma mnogo veći od varijabiliteta ženskoga mitohondrija. Zbog razlika u varijabilnosti plodnosti muškaraca i žena (prema kojoj neki muškarci ostavljaju velik broj potomaka, a mnogi nijednoga; za razliku od žena koje uglavnom imaju sličan broj potomaka), naš je zajednički otac živio mnogo ranije od naše zajedničke majke. Drugim riječima, Adam i Eva nisu mogli biti naši zajednički preci, osim naravno, ako nisu živjeli u već ljudima napučenome svijetu.

Niz eseja Dawkins je posvetio odbacivanju postojanja Boga, odnosno kritici kreacionizma. To se posebno odnosi na njegove novije pamflete i priloge što ih objavljuje u časopisu Rational Inquirer i na Internetu. Mnogi su Dawkinsovi čitatelji izjavljivali kako je tek nakon čitanja njegovih knjiga za njih religiozno vjerovanje nemoguće, odnosno logički opovrgnuto. Dawkinov je ateizam doista mnogo funkcionalniji u knjigama negoli u ateističkim pamfletima, jer uvijek služi kao početna točka ili polemično sredstvo protiv pogrešnih doktrina o biološkoj raznolikosti. Primjerice u eseju "Korist od krađe" iz knjige Rijeka što teče iz rajskoga vrta, Dawkins kritizira kreacionistički argument koji kaže da je posve nevjerojatno da bi slijepa priroda mogla sklopiti tako savršeni organizam poput našeg. Vjerojatnost da se to dogodi, kaže kreacionistički argument, jednak je vjerojatnosti da tornado iz starog otpada sklopi Boing 747. Stoga: takav je sklop moglo napraviti samo neko natprirodno biće. Sličan argument iznosi se za mnoge pothvate evolucije, primjerice za složenost oka. U jednome eseju Dawkins započinje pričom nekog kulturnog antropologa o smokvi, kako bi pokazao kako je kulturno-mitsko objašnjenje siromašno u usporedbi sa složenošću smokvine građe i prilagodbe jednoj jedinstvenoj vrsti kukca koji oplođuje njezin cvijet (tj. ono što mi obično zovemo njezinim plodom). Dawkinsova uvjerljivost i njegova osnovna poruka temelji se na brižljivom dokazivanju da se nizom generacija, replikacija, izbora i selekcija, takva kompleksnost doista mogla izvesti posve prirodnim putem, selekcijom raznovrsnih varijacija genetskih pokušaja.

Možda nas ne mora začuditi da je Dawkins danas utjecajniji među društvenim znanstvenicima. Naime, ideja sebičnoga gena je prirodnjacima, specijalistima, sociobiolozima, postala isuviše poznata da im pruži nova objašnjavalačka obećanja. Paradigmom sebičnoga gena istražuje se prirodna evolucija već najmanje trideset godina. Zato je Dawkins za prirodnjake prvenstveno pisac, a ne originalni teoretičar. Međutim, društvenjaci teoriju sebičnoga gena čitaju drukčije. Dawkins je naime svojom idejom o memima i virusima uma ponudio spekulacije o mogućnosti protezanja svoje redukcionističke teorije na kulturu. Pokušaj da se napravi memetika, odnosno teorija kulturne selekcije kao analogija prirodnoj, tek je novijeg datuma, i u njoj je još mnogo nedorečenosti, ali i mnogo objašnjavalačkih obećanja. Nedavno je Dawkinsova kolegica Susan Blackmore objavila knjigu posvećenu memetici. Posebno je intenzivna rasprava o memetici na internetu. Danski sociolog Agmar Hog objavio je svoju knjigu o kulturnoj selekciji koja počiva na Dawkinsovoj memetici. Ideja je jednostavna. Zakoni selekcije vrijede u prirodi djelovanjem gena; isto vrijedi i za kulturu; razlika je jedino u tome što je jedinica selekcije i replikacije mem, jedinica oponašanja i kulturne replikacije. Međutim, za razliku od gena koji je prilično dobro definiran (premda današnji molekularni biolozi i u to sumnjaju), mem mogu biti različite stvari: Dawkins je memom, ili virusom uma nazvao lanac Sv. Antuna i prvi takt Beethovenove pete simfonije. Hog je primjerice memom nazvao dijelove narodnih nošnji. Ukratko – memetika još nije dobila svoju kodifikaciju i točniju definiciju fenomena koje bi trebala objasniti. Osim toga, ne znamo točno ni kako se memi repliciraju i šire: možda upravo to čini memetiku tako zanimljivom.

U posljednjoj dosad objavljenoj knjizi, Paranje duge. Znanost, iluzija i apetit za čudesno (1998), Dawkins tematizira jednu od svojih bitnijih teza iz dosadašnjih knjiga: priroda je mnogo čudesnija od pjesničke fantazije. Potrebno je imati mnogo više mašte, imaginacije, otvorenosti prema čudesnosti prirode, tvrdi Dawkins, ali i uložiti mnogo truda da bismo shvatili njezinu složenost, da bismo se mogli diviti prirodi, ali i svojoj sposobnosti razotkrivanja tajni slijepoga urara. Dilema: biti pjesnik ili znanstvenik, pogrešna je. Jer u svakom dobrom znanstveniku mora ležati pjesnik. Kako bi pokazao složenost prirode, i našu sposobnost da čuđenjem dođemo do objašnjenja, da se divimo i uživamo u ljepoti složenosti Dawkins analizira fenomene i teorije svjetlosti i difrakcije, radio valoava, spektrometrije, digitalizaciju genetike, umjetne inteligencije, odnosno pokušaje svođenja raznolikih složenih pojavnih oblika na jednostavne matematičke redukcije poput bar kodova. Naš um ima sposobnost uživanja upravo u mjeri u kojoj je riječ o emanaciji jedinstvenog načela što vlada prirodom - mathesys universalis. Estetski pristup ostavlja prirodu nerazumljivom i stranom; znanstveni, međutim, nalazi ljepotu u pronalaženju dubljeg jedinstva.

Briljantnost Dawkinsovih knjiga izvire iz dvostruke estetske ljepote: znanstveno-estetske, koja u raznolikosti života, pojava i teorijskih koncepcija traži jednostavnu, univerzalnu teorijsku matricu; i njoj suprotstavljene literarno-estetske, koja za tu jednostavnu, univerzalnu teorijsku matricu nalazi golemi broj primjera: ona izvire iz Dawkinsove izuzetne sposobnosti da nas literarno uvjeri u teorije koje su nam se početno činile samo smionim spekulacijama.

[uredi] Knjige

• The Selfish Gene (1976, 1989, 2006) ISBN 0192860925; prevedeno kao Sebični gen (1997)
• The Extended Phenotype (1982, 1999) ISBN 0192880519
• The Blind Watchmaker (1986) ISBN 0393315703
• River Out of Eden (1995) ISBN 0465069908; Audio (2000) ISBN 0752839853
• Climbing Mount Improbable (1997) ISBN 0393316823
• Unweaving the Rainbow (1998) ISBN 0618056734
• A Devil's Chaplain (2003) ISBN 0618335404; prevedeno kao Vragov kapelan (2005) ISBN 9532222073
• The Ancestor's Tale (2004) ISBN 0618005838; Audio (2005) ISBN 0752873210
• The God Delusion (planirano u rujnu 2006) ISBN 0618680004