Ivo Tartaglia
Izvor: Wikipedija
Ivo Tartaglia (Split, 1880. - Lepoglava, 1949.), hrvatski političar
Spada u red važnijih splitskih gradonačelnika, koji su svojim radom bitno doprinijeli razvitku grada. Iako nije bio član niti jedne političke stranke, izuzevši razdoblje pred Prvi svjetski rat (Hrvatska pučka stranka), bio je vrlo popularan među građanima te je na nezavisnim listama redovito pobjeđivao na izborima. Zaslužan je za izgradnju Ličke pruge 1925. godine, kojom je Split povezan s unutrašnjošću Hrvatske. Interesantno je da tadašnja država nije htjela financirati izgradnju pruge, pa je animirao poduzetnike, štedionice i banke da podrže taj projekt. Za njegovog mandata obnovljena je Riva te su zasađene palme, bez kojih je ona nezamisliva, otvoren je zoološki vrt, proširena i modernizirana luka, izgrađena meteorološka postaja na Marjanu, Oceanografski institut, Zavod za javno zdravstvo. Kao ban pokrenuo niz projekata u Primorskoj banovini, izgradnju bolnice u Biogradu n/m, isušivanje močvara, unaprijeđenje poljoprivrede, itd.
Poznat kao veliki mecena , ljubitelj umjetnosti , bibliofil i kolekcionar. Najzaslužniji za osnivanje Galerije umjetnina u Splitu 1931., kojoj je donirao oko 300 djela. Veliki prijatelj Ivana Meštrovića. Jedan od osnivača 1922.,a od 1929. do 1941.i predsjednik Jadranske straže, organizacije koja je osnovana u cilju promicanja pomorske orijentacije tadašnje države i kao brana talijanskim teritorijalnim pretenzijama na istočnu obalu Jadranskog mora. Zadnji predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti do početka rata.
Kao istaknutog političara jugoslavenske orijentacije, nakon uvođenja diktature kralj Aleksandar ga je 1929. godine imenovao za prvog bana Primorske banovine. Međutim, Tartaglia je ubrzo počeo pokazivati neslaganje s metodama vladanja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. To je kulminiralo u lipnju 1932. godine, kada su žandari pucali na vjernike na crkvenoj procesiji u Omišu. Tartaglia je u znak protesta podnio ostavku na dužnost bana i napustio aktivno bavljenje politikom. Također, počeo je napuštati svoja dotadašnja uvjerenja, te se do kraja 1930-ih približio Vladku Mačeku i politici HSS-a.
U zadnjim godinama svog života bio je izložen stalnim progonima, koji su mu uništili zdravlje i uzrokovali smrt. Nakon talijanske okupacije Splita, 1941., kao osvjedočeni protivnik talijanske fašističke politike, godine je uhapšen i interniran u Italiji. Nakon rata nova vlast mu nudi suradnju. Nude mu odlazak u Zagreb i funkciju u novoj vlasti što on kao teški srčani bolesnik otklanja.Traže od njega da privoli Ivana Meštrovića na povratak u domovinu, što on znajući Meštrovićeve stavove nije htio učiniti. Nakon toga, suđen je na narodnom sudu, pod optužbama da je u periodu dok je bio gradonačelnik i ban potpomagao diktaturu kralja Aleksandra i svoj politički položaj koristio za osobni probitak. Zbog tih djela ga je sud osudio na zatvorsku kaznu. Protukomunisti tvrde da su te optužbe lažne mada je sud utvrdio drugačije.
