Islamska umjetnost i arhitektura
Izvor: Wikipedija
Islamska umjetnost i arhitektura, podrazumjeva umjetnost i arhitekturu područja Srednjeg Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske, koja su pala pod vladavinu muslimana na samom početku 7. st.
Sadržaj |
[uredi] Podrijetlo i osobitosti
Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije, su prvotno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.
Prorok Muhamed je bio bogati trgovac iz Meke koji je u 40-toj godini života iskusio duboki niz objavljenja te je počeo javno propovijedati novu vjeru. Njegova učenja, ili objavljenja, su sadržana u Qur'anu (Kuran), jednoj od najvećih knjiga religijskog nadahnuća. Središnje mjesto te knjige u islamskoj kulturi, i gracioznost arapskog pisma, su doveli do širenja pisane riječi, posebice putem odlomaka Kur'ana, natpisa na džamijama i razvoja kaliografskih stilova i ornamenta u svim granama islamske umjetnosti.
622. godine od koje počinje islamski kalendar, Muhamed bježi u grad Jatrib (kasnije Medina). U svojoj složenoj kući okuplja skupinu vjernika koji oblikuju džamiju, sastavljenu od pravokutnog zatvorenog dvorišta s barakama (kućama za Muhamedove žene), zidom s jedne strane i trijemom za hlad za siromašnije sljedbenike. Zato skoro sve džamije prate plan Muhamedove kuće, koja je u suštini sastavljena od zatvorenog dvorišta, zgrade za molitvu na jednom kraju, i arkada sa strane.
Prvi sljedbenici Muhameda, koji dolaze s Arapskog poulotoka, nisu imali prirodne umjetničke tradicije kao carstva koja su kasnije pokorili, i uzeli kao svoja uporišta. Kako se islam širio, njegova umjetnost se razvijala, tako da su na nju utjecali različiti vremenski uvjeti i dostupnost materijala u osvojenim zemljama, te je upijala i prilagođavala urođeničke stilove umjetnosti. Motivi iz jednog područja uskoro postaju univerzalni u cjelokupnom muslimanskom svijetu.
Islamska se umjetnost tako razvila iz nekoliko izvora. U ranu su islamsku arhitekturu prenijeti rimski, ranokršćanski, i bizantski stilovi; utjecaj sasanske umjetnosti—arhitketure i ukrasne umjetnosti predislamske Perzije pod Sasanidima je bila iznimno značajna; srednjoazijski stilovi su donešeni s turskim i mongolskim prodorima; a kineski je utjecaj imao tvorno djelovanje na islamsko slikarstvo, lončarstvo, i odijevanje.
[uredi] Povijest
Slijed razvoja u islamskoj umjetnosti ndash; od 7. do 18. stoljeća ndash; se može podijeliti na tri perioda. Period formiranja islamske umjetnosti je grubo koegzistirao s pravilima prvih vođa islama, umajadskih kalifa (661.-750.), koji su proširili islam od Damaska u Siriji, do Španjolske. Srednji period obuhvaća vrijeme abasidskih kalifa (750.-1258.), koji su islamom upravljali iz Bagdada u Iraku, do vremena mongloskih osvajanja. Ovaj je kalifat, poznat po svojem unaprjeđenju na područjima učenja i kulture, bio najslikovitiji u povijesti islama. Upravo je u ovom periodu osnažio utjecaj oblika iz iranske umjetnosti. Period od mongolskih osvjanja do 18. stoljeća bi se, zbog prikladnosti, mogao nazvati kasnim periodom islamske umjetnosti.
[uredi] Arhitektura
Nekoliko je relativno jednostavnih obreda islama pospješilo jedinstvenu religijsku arhitekturu, koja uključuje džamije (mošeje), mjesta društvenog ukupljanja i molitve, i madrase, ili škole religioznosti. Važni među različitim svojstvenim oblicima islamske sekularne arhitekture su palače, karavanseraji, i gradovi, čije je planiranje uvijek uključivalo brigu o prevažnim izvorima vode te snabdjevanju od vrućine prikladnim zaklonom. Treći tip zgrada koje su bile značajne u muslimanskom svijetu su mauzoleji, koji su služili kao grobnice za vladara ili sveca, ali i kao simboli političke moći. Sve te strukture, religijske i sekularne, dijele mnoštvo svojstava.
[uredi] Džamije
Kada su muslimani osvojili Siriju 636., oni su mnoge napuštene crkevene bazilike prenamijenili u džamije tako da su načinili nove ulaze i premjestili mjesto odvijanja obreda. To su bile duge, trobrodne zgrade s popločanim krovom i oltarom na istočnom kraju. Orijentaciju i prostornu organizaciju džamija određivao je, i danas određuje, smjer molitve, prema Meki koji simbolizira mihrab.
U Muhamedovo je vrijeme molitva držana s vrha krova po uzoru na židovski običaj. Čini se da je sirijska tradicija gradnje niskih tornjeva uz kuteve zgrade (kod muslimana džamije) dovela do minareta s kojeg se poslije Muhamedova vremena držao obred. Prva upotreba propovijedaonice ili mimbara, još jedne strukture svojstvene džamiji, se dogodila u Medini iz praktičnih razloga. Kupole, svojstvene upravo islamskoj arhitekturi, su se razvile iz sasanijskih i ranokršćanskih arhitektonskih izvora. Najstarija očuvana je Kamena kupola (kasno 7. stoljeće) u Jeruzalemu, jedna od većih religijskih struktura na svijetu, a predsatvlja mjesto na kojem je Muhamed uskrsnio. Ova džamija ima kupolu postavljenu na visoki valjak i prstenastog je plana s dva ambulatorija ili hodnika, što je preuzeto iz rimske arhitekture koja je imala utjecaja u Jeruzalemu u 4. st. Pod Otomanima su džamije građene po uzoru na biznatsku ostavštinu u Turskoj s velikom glavnom kupolom i više manjih. Među njima se svakako ističu dvije arhitekta Sinana koje su poslužile kao uzor džamijama u Turskoj, Siriji, Egiptu i sjevernoj Africi: Selim Kami u Edirni i Hagia Sofija u Istanbulu, obje bizantske crkve koje su kasnije pretvorene u džamije.
Iako je u islamskoj arhitekturi, posebno u ranijim primjerima, tipičniji luk u obliku potkove, zašiljeni je luk također bio poznat. Podrijetlom vjerojatno iz Sirije, prihvatili su ga Umajadi, a bio je svojstven i abasidskim džamijama, tijekom 9. i 10. stoljeća je prenesen u Egipat.
[uredi] Sekularna arhitektura
Tijekom vremena Umajada i ranih Abasida, muški članovi kalfiskih obitelji su gradili brojne palače u Siriji i Iraku. Neki su imali perivoje za lov, kao kod Sasanida, i kupke, koje su se razvile iz kasnorimskog tipa zgrada. Te palače prikazuju sintezu zapadne i istočne kulture koja je bila glavna značajka rane islamske umjetnosti, ali i relativnu slobodu izražavanja prije uvođenja proskripcija na figurativne prikaze. Palače su bile mjesta gdje su se mogli naći mozaici, zidne slike, i reljefi koji su tradicionalno prikazivali dvorjane, životinje, a ponekad i samog kalifa.
U srednjem je periodu islamski svijet proizveo najveći procvat urbane civilizacije u povijesti. Građeni su planirani gradovi (npr. Samarra, Al Fustat, Okrugli Grad kod Bagdada) koji su dolaskom Mongola zajedno sa svojim vodnim sustavima uništeni ili svedeni na sela.
U Iranu su u posljednjem dobu islamske umjetnosti građena najveća djela sekularne arhitekture: mostovi, palače, fontane, trkališta, pa čak i prve umjetničke galerije. Karavanseraj (ili turski han) su donijeli Seldžuci. To su bila odmorišta za putnike koja su se gradila uz puteve karavana, imala su otvoreni hodnik i mjesto za napajanje životinja. Uz njih se spominju i kupke, trgovišta, vrtovi i prednji garizoni.
[uredi] Grobnice i mauzoleji
Unatoč islamskim propisima koji zabranjuju izgradnju grobnica, mauzoleji, građeni kao simboli moći umrlih vladara, su nakon džamija i palača postali najvažnije građevine u islamu. Primjeri uključuju kupolaste grobnice u Kairu iz 15. st. U Iranu je pod Mongolima razvijena posebna vrsta grobnice s kupolom dvostruke konstrukcije koja povećava njenu visinu. Karakterizira ju oktogonalna baza s tornjem na svakom kutu. Najbolji primjer je vjerojatno najpoznatiji muslimanski mauzolej, Taj Mahal (iz sredine 17. st.), u Indiji.
[uredi] Ukrašavanje u arhitekturi
U islamskim zgradama su za dekoraciju bili korišteni kreč, zidne opeke i pločice raznih oblika s uzorcima, dok su Seldžuci kasnije dodali glazuru i boju. Uvedena je i umjetnost zidnih mozaika, u kojoj su boje paljene kako bi se dobio njihov puni intenzitet. Takva se umjetnost otvaranjem novih radionica s područja Irana proširila i u Tursku. Ostala je islamska dekoracija u arhitekturi uključivala rezbareije u drvetu, obično presvučene sa slonovačom—na prozorima i vratima mimbara, i različitim strukturnim elementima. No rezbarenje u drvetu i slonovači je bilo korišteno i za ukrašavanje namještaja, slonovih kljova i kutijica. Kameni reljefi i mramorne presvlake nalazimo na zgradama u Španjolskoj, Turskoj i Egiptu. Svjetlo i boju u zgrade obično unose bogato urešene svjetiljke i tapete.
[uredi] Dekorativna umjetnost
Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti su slični onima tijekom ikonoklastičkog pokreta u vrijeme Bizantskog Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i prikazivanje reprezentativnih slika budući da samo Bog može dati život. Umjetnost je uvijek bila promatrana u religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja, izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge pak strane, su ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim stiliziranim oblicima.
Drugi važni propis koji je uvjetovao razvoj islamskih dekorativnih umjetnosti bio je zabrana upotrebe skupocjenih materijala. Tako je, za razliku od drugih kultura u kojoj su prevladavali plemeniti metali, islamska umjetnost bila usmjerena na keramiku, ukrašavanje brončanih vaza, i rezbarije u drvetu.
[uredi] Lončarstvo
Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako lončarstvo, koje pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period u lončarstvu započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdadu, koje je potaklo rad abasidskih lončara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje.
Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i kaliografskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na monumantale natpise s malim dekorativnim motivima.
[uredi] Staklarstvo
Muslimanski su umjetnici također radili sa staklom, ispočetka u tehnikama koje su zatekli u Bizantu i sasanskom Iranu, a kasnije korištenjem novih načina. Rezana, lijepljena, bojana i rezbarena stakla su bila iznimno visoke kvalitete. Pocakljeno staklo iz Sirije u 12. st. bilo je vrlo cijenjeno i uglavnom uključuje pehare i urešene voštane svjetiljke koje često nalazimo u džamijama.
[uredi] Rad s broncom
Zbog propisa oko dozvoljenih materijala, bronca je bila najviše korišteni materijal. Neki od najboljih uradaka su očuvani u europskim ckvenim zbirkama. Ispočetka su prihvaćeni isključivo dekorativni sasanski oblici, ali kasnije se izrađuju figuativni predmeti: posude u liku životinja, svijećnjaci i tanjuri. Važne primjerke, ukrašene bakrom i srebrom, nalazimo u Iranu i Iraku.
[uredi] Slikarstvo
Slikarstvo je, kao i u većini islamskih umjetnosti, služilo za jasne svrhe. To je obično bila umjetnost ilustracije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilustracije 13. stoljeća, a obožavali su je i otomanski (turski) vladari za kojih se uvodi portret i izraženija ljudska figura. Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a kolorističke sekularne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža (kineski utjecaj) i dvije do tri prikazane monumentalne figure. Perzijski utjecaj predstavlja oslikavanje minijatura, kineski uvođenje emocija, a kompleksnost kompozicije je značajka nove škole.
Oblik dekorativne umjetnosti je bila i izrada kožnih korica za knjige s geometrijskim uzorcima. Prvi primjerci su bili obrađivani i reljefni, kasniji pozlaćeni, a od 16. stoljeća i pocakljeni.
