Tvrtko I. Kotromanić
Izvor: Wikipedija
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić
Bosanski ban, a zatim i kralj. Unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisave, kćerke srpskog kralja Stefana Dragutina, sin Vladislava Kotromanovića i Jelene Šubić. Tvrtko I. postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II. Kotromanića (1353.). Nakon što je njegov otac 1354. umro vodila je, uz njega, državne poslove majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog, koji je bio oženjen njegovom rodicom Elizabetom. Uskoro je između njih izbio spor, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko ustupio Ludoviku Humsku zemlju,tobože kao Elizabetin miraz. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine očito uz pomoć hrvatsko-ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko je opet u Bosni na vlasti.
Tvrtko se nakon smrti cara Uroša (potkraj 1371.) javio kao pretendent na srpsko prijestolje, ističući srodstvo po tankoj krvi (preko bake) s Nemanjićima. Porazivši takmaca Nikolu Altomanovića, stekao je njegove zemlje oko gornje Drine i Lima te sporazumijevši se sa srpskim knezom Lazarom, okrunio se 1377. u samostanu Mileševo (Međutim, nedavna su istraživanja pokazala da se on nije okrunio u Mileševi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni.) za kralja i prozvao se po tradiciji srpskog vladara Stefana, uzevši titulu kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene - kneginje bribirske, da se umiješa u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv nove kraljice, Ludovikove kćerke Marije. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na Dalmaciju, povezano s plemenom njegove majke.
U boju na Kosovu sudjelovala je na srpskoj strani i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače zajedno s hrvatskim postrojbama Ivana Paližne. Poslije bitke na Kosovu Tvrkto pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1347.) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Stracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo tursko prodiranje. Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašća i političke zbrke. Izvješće o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodočasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruža zaista žalosnu sliku: "Prehranjuju se isključivo divljači, ribom iz rijeka, smokvama i medom, čega imaju u izobilju, kreću se u bandama iz šume u šumu i pljačkaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu.
