Svetozar Borojević

Izvor: Wikipedija

Feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna

Svetozar Borojević von Bojna (Boroević je germanizirani oblik prezimena) (Umetići, kod Kostajnice, 13. prosinca 1856 – Klagenfurt, 23. svibnja 1920.) , austrougarski vojni zapovjednik

Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme 1. svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj te titule u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla.

[uredi] Prijeratna karijera

Borojević je rođen 1856. u selu Umetići, blizu Kostajnice, u Hrvatskoj. Područje je tada bilo dio Vojne krajine unutar Habsburške Monarhije. Obitelj mu je imala dugu vojničku tradiciju (otac Adam, Srbin, austrougarski podčastnik), pa je tako i Svetozar još u mladosti usvojio osjećaj za disciplinu i čast, te se i sam odlučio za vojnički poziv. Vojnu akademiju je završio u Grazu. U vojsci je prilično brzo napredovao kroz činove: 1872. postao je kaplar, a tri godine kasnije poručnik. Kao zapovjednik istaknuo se u okupaciji Bosne i Hercegovine, 1878. godine za što je odlikovan, a dvije godine kasnije i promaknut u natporučnika (Oberleutnant).

Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. je radio kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Bečkom Novom Mjestu. 1892. je postao bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. brigadir (Oberst). 1896. je prvi put dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljunom. 1899. se oženio Austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u studenom 1918. 1904. promaknut je u general-bojnika (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu. Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. 1908. promaknut je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie).

[uredi] Prvi svjetski rat

Na početku 1. svjetskog rata našao se u na Istočnom bojištu, u Galiciji, kao zapovjednik Treće armije. U listopadu 1914. godine oslobodio je utvrdu Przemysl, čime je pružio privremeno olakšanje u toj, najvećoj, opsadi 1. svjetskog rata. Nakon toga je, sa svojim postrojbama, sudjelovao u vojnim akcijama na Karpatima, gdje mu je cilj bio zaustaviti ruski prodor prema Dunavu. U veljači i ožujku 1915. uspio je zadržati rusku ofenzivu prema Bratislavi i Budimpešti dovoljno da stignu pojačanja i obrane ugroženi grad. Nakon toga pridružio se Austrijsko-Njemačkoj ofenzivi koja je potisnula Ruse.

U svibnju 1915. s dijelom svoje Treće armije poslan je na Talijansko bojište gdje je preuzeo zapovjedništvo nad Petom armijom s kojom je organizirao uspješnu obranu protiv brojnih talijanskih napada. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči.

Borojevićeve postrojbe su odbile jedanaest od ukupno dvanaest napada višestruko brojnije talijanske vojske, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto. Za junaštvo u borbi, 1916. dobio je najviši generalski čin – general zbora (Generaloberst), a slijedeće godine preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim Jugozapadnim bojištem. 1. veljače, 1918. godine postao je feldmaršal, te je odlikovan brojim medaljama. Na fronti je ostao do studenog; na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske. I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj Državi SHS. No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u jugoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen, a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Red Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno. Umro je 1920. u klagenfurtskoj bolnici nakon moždanog udara, a pokopan je na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio car Karlo I..

[uredi] Karakter

Iako je bio sitne tjelesne građe, Borojević je imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna ličnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru kojemu je služio. Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Sarkotiću: "Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito."

Zanimljivo je napomenuti kako ga je osobna taština, po kojoj je bio poznat, stajala i plemićkog naslova. Nakon što je dobio zapovjednički križ Reda Marije Terezije mogao je dobiti višu plemićku titulu baruna, no on je zahtijevao naslov grofa. Car je taj zahtjev odbio, a Borojević je zadržao stari položaj u plemićkoj hijerarhiji.

[uredi] Značaj i reputacija

Svetozar Borojević von Bojna bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega 1. svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Tu tvrdoglavost u obrani svakog metra bojišnice mu mnogi zamjeraju kao nepotrebno žrtvovanje ljudskih života. No usprkos takvim kritikama, učinkovitost u obrani mu se ne može poreći, o čemu svjedoči i čin feldmaršala koji se inače dodjeljivao isključivo austrijskom plemstvu.

Još od početka sukoba Borojević se našao na meti talijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi. Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni propagandni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.