Salo ili 120 dana Sodome
Izvor: Wikipedija
| Salo ili 120 dana Sodome | |
|---|---|
| Salò o le 120 giornate di Sodoma | |
 |
|
| Redatelj | Pier Paolo Pasolini |
| Scenarist | Pier Paolo Pasolini, Sergio Citti |
| Glavne uloge | Paolo Bonacelli, Umberto Paolo Quintavalle |
| Godina izdanja | 1976. |
| Trajanje | 120 minuta |
| Država | Italija |
| Jezik | Talijanski |
| IMDb profil | |
Salo ili 120 dana Sodome (tal. Salò o le 120 giornate di Sodoma) je talijanska antiratna horor drama iz 1976. koju je režirao Pier Paolo Pasolini. To je jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća.
Sadržaj |
[uredi] Filmska ekipa
Režija: Pier Paolo Pasolini
Glume: Paolo Bonacelli (Vojvoda), Giorgio Cataldi (Biskup), Aldo Valletti (Predsjednik), Umberto Paolo Quintavalle (Sudac), Sergio Fascetti (Žrtva) i drugi.
[uredi] Radnja
Fašistička republika Salo na sjeveru Italije, 1944. Četiri visoko rangirana člana fašista; sudac, predsjednik, biskup i vojvoda, narede vojnicima da otmu puno mladića i djevojaka iz grada. Od te gomile, četvero zapovjednika izaberu 8 mladiča i 8 djevojaka koje odvedu u svoj dvorac u okolici grada. Tamo zapovjednici podrede mladež svojim perverznim željama, u koje su uključena i silovanja, homoseksualni odnosi, sadizam, mazohizam te bizarne priče prostitutki. Dokazujući svoju dominantnost, četvero se zapovjednika osjeća gospodarima života, te na kraju smaknu mladež.
[uredi] Zanimljivosti
- Ovo je posljednji film koji je režirao Pier Paolo Pasolini jer je nedugo nakon premijere ubijen pod neobičnim okolnostima.
- Pasolini je izjavio da je film alegorija na moderni kapitalizam, u kojem su materijalne vrijednosti i želja za konzumerskim užitkom i profitom potpuno uništila duhovni život i humanost.
- Navodno je Pasolini film snimao bez napisanog scenarija.
- Film je do danas zabranjen u mnogim zemljama.
[uredi] Teme i analiza
"Salo ili 120 dana Sodome" je jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Pasolini u tom filmu predstavlja hladan svijet bez nade i ljubavi, apokalipsu u kojoj zli pobijeđuju, ali i implicitno nagoviješta da takav režim ne može opstati (zato je radnja filma smiještena na području Sala 1944.-1945., kada su fašisti počeli nepovratno gubiti rat od saveznika, pa se tijekom filma mogu čuti zvukovi savezničkih aviona iznad dvorca). Pri tom je namjerno odbacio suptilan pristup i odabrao eksplicitni, prikazavši fašizam kao perverziju koja istodobno odbija, ali i privlači. Film je snimljen sa statičnom kamerom, a završne grozote bez zvuka, samo popraćene smirujućom glazbom glasovira, što još više produbljuje jezu. Odjek kritike bio je podijeljen [1] zbog drastičnog načina filmskih postupaka koji su eksplicitno pokazali silovanja, mučenja ( scena u kojoj jedna žrtva mora jesti fekalije vojvode ) i ubijanja mladih žrtava od fašističkih zlikovaca. Gary Indiana je analizirao kako je film „alegorija kasne kapitalističke tržišne ekonomije, gdje je neograničen izbor gratifikacije sakrio odsutnost svakog izbora ili otpora, gdje ništa ne može zaustaviti operacije sistema koji pretvara umjetnost u produkte a ljude u stvari“ [2]. Radi se o vrlo neugodnom filmu punom referenci i simbola o univerzalnoj represiji građana od vladajuče klase, u kojem se osobito ističe tmurna završnica u kojoj svira Carl Orffova pjesma "Carmina Burana".
[uredi] Kritike
Jedan dio kritike hvalio je film jer ništa nije sakrio ili uljepšao, nego je direktno prikazao grozotu rata, korupciju močnih političara koji samo gledaju na svoju korist i ne obaziru se na mladu generaciju koju uništavaju, implicitno kritizirao tiraniju jer je pokazao kakvu uništenje donosi a sadističke scene prikazao hladno, mrtvo, iscrpljujuće i neuzbudljivo. Drugi dio kritike pak je pokudio film i utvrdio da je Pasolini izmakao kontroli, snimivši jeftini i šundni horor film bez emocija u kojem su glavni likovi trebali biti žrtve, a ne četiri zla fašista, te da nije jasno da li su fašisti uopće kritizirani ili ne. U svojoj recenziji nezadovoljni kritičar Michael Thompson je napisao: "Film je bio grozan 1975., i još uvijek je grozan danas" kao i Christopher Null: "Bez obzira na to da li se slažete sa mnom ili ne, imati ćete vrlo teško vrijeme probaviti ovaj film (ako ga uopće nađete). Pasolinijeva poruka nije samo neukusna, nego nije ni predstavljena dobro; film je sirov, zvuk izvan fouksa, ritam spor. Da budem iskren, ovo je grozno, grozno iskustvo - ali priznajem jedno; sigurno je jedinstveno".
Među kritičarima koji su hvalili film bili su i Derek Smith koji je zaključio: "Ovo je težak film za gledati, ali jedan koji vas natjera da razmišljate" te Cole Smithey, koji je napisao: "Pasolini stvara nemoguću, informativnu, satiričnu alegoriju o fašizmu koji se evolvirao u konzumerizam". Mike Bracken ga je također hvalio: „Pasolinijev film je nihilistični, blijed pogled u srce čovjeka. I makar na površini izgleda da nema nikakve vrline koje ga iskupljuju, to je zapravo složen film koji istražuje ne samo tamnu stranu u nama, nego i našu pasivnost koja dopušta tiranima poput onih u ovoj priči i u knjizi da čine takve grozote. Ipak, usprkos ovim umjetničkim aspiracijama, mnogi su izabrali jednostavno odbaciti film kao ništa više nego jednu elaborirano snimljenu eksploataciju...Ovo je zastrašujuča vizija podređenosti, degradacije i uništenja ljudskog duha pošto četiri vladara neprestano napadaju svoje zatvorenike u svrhu svojeg užitka...Na kraju, „Salo“ je snažna, uznemirujuča alegorija koja gleda duboko u najtamnije kutove ljudske psihe i nikada ne trepne dok to otkriva. Da, to je eksploatacijski, ali i umjetnički film napravljen od filmaša koji je želio konfrontirati samozadovoljstvo kinematografije i ljudske vrste. Malo ljudi može gajiti dobre uspomene na ovaj Pasolinijev film, ali još manji broj bi priznao da nije osjetio nikakav učinak dok ga je gledao. Zbog tog razloga svatko tko je imal ozbiljan o filmu bi trebao pogledati „Salo“. Ja mu dajem najveću preporuku“, kao i Derek Smith: „Ovo nije lagan film za gledati; nemoguče je uživati u njemu, pun je tako puno degradirajučih, odurnih, uznemirujučih slika da se ne nitko ne može kriviti što okrene glavu od njega. Kada mi bivamo konfrontirani sa takvim grozotama, postaje puno lakše nijekati njihovo postojanje te zaboraviti da ste ikada vidjeli ovaj film...No reducirati ovaj film u eksploatacijsku vježbu koja nas samo želi zgaditi bi bilo da potpuno propustimo poantu. U portretu korijena zlog sistema misli, Pasolini je izabrao ne uskratiti nam bolne detalje nego nas prisliti da postanemo nijemi promatrači horora te nas stalno tjerati da pogledamo unutar nas kako bismo pronašli nekakve odgovore o tome zašto reagiramo tako i shvatimo da ono što se događa na ekranu je ono što je bila stvarnost i što bi opet (u alegorijskom smislu) mogla postati stvarnost...Jedna od tvrdnji filma „Salo“ je da eventualno sam postane ono što prezire, naime fašistički. No, važno je naznačiti da osim što priča analizira rođenje, život i smrt fašističkog sistema, ne pokušava kontrolirati gledatelja propagandom ili bilo kakvim drugim mjerama. Zapravo, film nam stalno daje mjesta za slobodu misli, nikada nas ne prisiljavajuči da prihvatimo što je na ekranu. Samo zahtjeva da se konfrontiramo sa tim“.
