Put svile
Izvor: Wikipedija
Put svile je naziv za mrežu karavanskih putova čiji glavni cilj je bio povezivanje sredozemlja s istočnom Azijom. Ovaj naziv je prvi koristio Ferdinand von Richthofen, Njemac koji je živio u 19. stoljeću, iako su još Bizantinci koristili sličan naziv.
[uredi] Nastanak i povijest
Još u najstarija vremena postojale su veze između Kine i Europe. Zasnivale su se na razmjeni trgovačke robe, omogućavale diplomatske kontakte i doprinosile spoznajama o drugim kulturama. Te veze nisu bile kontinuirane, ovijale su se uglavnom preko posrednika i uvijek nanovo bile prekidane i na duže vrijeme u kojem su trgovina, promet i razmjena informacija bili ometani.
Odlučujuća politička pretpostavka za potpuno otvaranje istočnog kraja puta svile bila je kineska ekspanzija prema zapadu. U vrijeme vladavine cara Han Wua (Wu Di) (141.-87. p.n.e.) (Dinastija Han) carstvo se gotovo udvostručilo. Na opasnosti na granicama reagirao je osvajanjem neprijateljskih područja. Njegove armije prodirale su daleko na sjever, jug i zapad, osvajajući brojne susjedne države. Pobjeda nad Čing-nuima donijela mu je konačnu kontrolu nad Središnjom Azijom. Wuova vojska zauzela je Pamir i Fargonu, i time su mogli biti otvoreni putovi između Kine i Zapada. Trgovina putom svile je procvala, a u glavni grad carstva Han dolaze luksuzna roba i putnici sa Zapada.
Dok je sad istočni dio puta bio relativno siguran, dugi sukobi između Rimljana i Parćana prijetili su da zapadni dio puta svile pretvore u bojno polje. Augustus uspijeva diplomatskom spretnošću sklopiti na neko vrijeme mir s Parćanima, što čini i zapadni dio ceste sigurnijom, pa trgovina s dalekim Istokom ponovo oživljava.
Put svile doživljava novi procvat u vrijeme Tang dinastije (618.-907.) kada ona oduzima Perzijancima dominirajuću ulogu na putu svile. Drugi car dinastije Tang, Tang Taizong, dovodi pod svoju kontrolu velike dijelove središnje Azije kao i tarimski bazen. Bizantinci uspijevaju vratiti dijelove svojih ranijih posjeda u Aziji, i time si osiguravaju pristup putu svile. Bizant ostaje glavno trgovište za robu s istoka. U razdoblju "pet dinastija" unutrašnja stabilnost Tang dinastije nije se mogla održati, pa susjedni narodi ponovo napadaju karavane.
Odlučujući doprinos direktnom povezivanju Azije i Europe dali su Mongoli u 13. stoljeću. Mongolska osvajanja omogućila su razdoblje redovnih i raznovrsnih kontakata. Čim bi u novoosvojenim područjima osigurali red i stabilnost, Mongoli su uspostavljali kontakte sa strancima. Uprkos svojoj ogromnoj želji za osvajanjem i vlašću, bili su gostoljubivi prema stranim putnicima, pa i u slučajevima kad su putnici bili iz zemalja čiji vlastodršci nisu priznavali mongolsku vlast. U to vrijeme ponovo dolazi do intenzivnog porasta razmjena roba, ljudi i znanja.
Mongolsko carstvo nije bilo dugovječno. Već 1262. počinje raspadanje tog divovskog carstva, iako je istočni dio pod vladavinom Kublaj kana ostalo stabilno duže vrijeme. Kineski nacionalizam je ponovo oživio. 1368. se u Kini prekida vladavina stranaca instaliranjem Ming dinastije koja je zastupala agresivnu politiku protiv mongolskih plemena. Uprkos mira u vrijeme vladavine Mongola tim područjima, trgovina duž puta svile nikada više nije dosegla obujam kao u vrijeme Tang dinastije. Trajno opadanje značenja puta svile počelo je još u vrijeme dinastije Song, a poticaj tom padu dao je porast kineske pomorske trgovine a slijedom toga nastajanje novih trgovišnih centara u jugoistočnoj Aziji, kao i velike carinske dažbine koje su zahtijevali Arapi.
 |
Ovo je osnova ili početak budućeg članka. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |
