Mile Budak

Izvor: Wikipedija

Mile Budak (Sveti Rok, 1889. - Zagreb, 1945.), hrvatski političar, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist

Gimnaziju je završio u Sarajevu, na Sveučilištu u Zagrebu slušao povijest i zemljopis, a diplomirao i doktorirao pravne znanosti 1920. godine. Zatvaran je 1912. godine zbog Jukićeva atentata na Cuvaja, a potom 1914. godine mobiliziran u austrougarsku vojsku. Godine 1915. zarobljen i sa srpskom vojskom prelazi u Albaniju. Od 1920. godine zapošljava se kao odvjetnički pripravnik kod Ante Pavelića. Počinje i politički djelovati u HSP-u, te postaje članom gradskog zastupstva u Zagrebu. Uređuje pravaški orijentirana glasila «Hrvatsku misao», 1924, «Hrvatsko pravo» (1924— 32). Godine 1932. na njega je pokušan atentat od strane velikosrpske kamarile, nakon čega je emigrirao u Italiju. Godine 1938. vraća se u Zagreb i pokreće tjednik «Hrvatski narod», koji će banovinske vlasti 1940. zabraniti, a Budaka zatvoriti. U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941-43). Nakon rata partizanski komunistički vojni sud osudio ga je na smrt, a bez suđenja je poubijao cijelu Budakovu užu obitelj. Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i sahranjen u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.

Sadržaj 1 Stvaralaštvo 2 Književna vrijednost 3 Ocjena političkog djelovanja 4 Zaključak 5 Djela 6 Literatura

[uredi] Stvaralaštvo

U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. U tom razdoblju on je jedan od najplodnijih prozaika, tako da neki kritičari to razdoblje nazivaju «Budakovim vremenom».

Njegovo plodno književno stvaranje može se grupirati u tri tematske cjeline.

• Prvu čine memoarska i autobiografska djela San o sreći, I.-II., 1940.; Na vulkanima, I.-II., 1941.; Ratno roblje, I-II, 1941-42.), iz kojih se mogu iščitati ne samo njegova osobna iskustva, nego i šire društveno-političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, s mnogo psiholoških profila.
• Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini sa snažnim društveno-kritičkim promatranjem: Raspeće, 1931.; Na ponorima, 1932; Direktor Križanić, 1938.; Rascvjetana trešnja, I-IV, 1939. Ti su romani kritike malograđanske svijesti, ali s naglaskom na etičkim i moralnim vrijednostima i s osjećajem za socijalnu pravdu. Takva se orijentacija podudara s obnovom kršćanske duhovnosti u Hrvatskoj 30-ih godina 20. stoljeća. Prema nekim kritičarima Budak prethodi «socijalnoj literaturi», pa su njegova djela usporediva s Krležinim romanima iz istih godina.
• Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen «roman—grozd» Kresojića soj, I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest romana, a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman Ognjište, I-IV, 1938., napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela Pod gorom, 1930., Opanci dida Vidurine,1933. i Privor. Vučja smrt,1941..

U svojoj ličkoj sagi Budak tematizira ličko selo i ljude kao malu, zatvorenu i izoliranu cjelinu. Opisuje kulturnu, antropološku, civilizacijsku kršćansko-patrijarhalnu zajednicu u procesu njezina raspadanja i osiromašenja, što znači i rasapa njezinih tradicionalnih vrijednosti. On upućuje na nekoliko temeljnih sastavnica. Na prvom je mjestu tlo, zemlja kao pra-element vitalističkih sokova, drugi je osjećaj pravde, dakle etički problem, treći je ukorijenjenost u narodnoj kulturi te četvrti — obitelj kao osnovna prastanica života. U novelama Budak iskazuje dobru psihološku karakterizaciju likova i ličkoga narodnoga života, njegove neposrednosti i autohtonosti, s jezično lokalnom obojenošću, usmenonarodnim stilom (poslovice, anegdote) i završnim poentama, u tradiciji realističke stilske fakture. No, roman Ognjište ima i svoj alegorijsko-simboličan plan slojem «preslikavanja» arhetipske strukture hrvatske supstancije: arhetip majčinstva, arhetip ognjišta/kuće/doma, kršćanskog žrtvovanja, ženske oplodnje i arhetip mučenice žrtve i naposljetku arhetip arhajsko-antejske uloge i veličine zemlje, čuvane prastarim patrijarhalnim etosom, za čije je održanje sve dopušteno.

[uredi] Književna vrijednost

Književna vrijednost Budakova je neprijeporna, no upitno je koliko je njegov diskurs intrigantan za suvremenoga čitatelja. Često uspoređivan s "mitskim realizmom" Wladyslawa Reymonta ili ruskih pripovjedača kao što je Šolohov, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti tijekom jugokomunističke samovlasti. No, raspad komunizma i Jugoslavije, koji su potakli interes za Budakovo djelo već zbog arome prije zabranjenoga voća, dosta je brzo splasnuo jer moderna čitateljska publika nema previše sluha za epopeje i regionalne mitove. To nije umanjivanje piščeve vrijednosti, nego jednostavna konstatacija da je Budak po svojoj poetici dosta stran vladajućem senzibilitetu. Od njegovih djela najčitkija ostaje autobiografska proza Ratno roblje, u kojoj je izuzetno dojmljivo opisao svoje povlačenje kao austrougarskoga dočasnika sa srpskom vojskom preko Albanije.

[uredi] Ocjena političkog djelovanja

Budak kao političar je daleko kontroverznija pojava, i nema naznaka da će se raspaljene strasti oko njega tek tako stišati. Povod cijeloj, često zapjenjenoj raspri oko njega je Budakov status i uloga u doba NDH. Ovdje ćemo navesti samo ključne teze suprotstavljenih strana i dati ocjenu cijele polemike. Mile Budak bijaše jednim od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i "doglavnik". Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnikom rasnih zakona na temelju kojih je vršen genocid, progon, te fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također, navode se Budakove radikalne izjave (npr., ona o tome da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH, koja je okarakterizirana kao "zločinačka tvorevina", pa je Budak, po toj vizuri, automatski ratni zločinac. U mekšoj inačici, teza je da ako Budak i nije direktno naredio ni jedan zločin, nije ništa učinio da se masovni zločini spriječe, pa je već time ratni zločinac.

Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su glavna stigma na Budaku, nametnuti su od strane nacističkih glavešina (uz Budakovo protivljenje), pa je činjenica Budakova potpisa u cijeloj situaciji nevažna: potpisao on bilo što ili ne, to nije imalo utjecaja na tijek događaja. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz po ustaški režim nepoćudnih ljudi (npr. Krležu), a samo sudjelovanje u marionetskoj vlasti koja je počinila mnoštvo zločina nije kriterij ni za kakvu osudu.

[uredi] Zaključak

Pogledaju li se ovi argumenti, dosta je lako vidljivo da Budakovi protivnici demoniziraju njegov stupanj krivnje sa slabašnim argumentima. Također, Budakovi apologeti previđaju tamnu stranu njegova života i djelovanja, jer je sudjelovanja, kako god faktički ograničeno, u formulaciji i vlasti u ustaškome pokretu, marionetskom i neprijeporno totalitarnih značajki, ljaga na Budakovoj biografiji. Vjerojatno je najbliži istini Ivo Petrinović, povjesničar koji je proučavao Budaka kao političara, da bi, nakon poraza NDH, u demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio suđen kao kvisling na nekoliko godina zatvora - no, ni u kom slučaju na smrt. Dublji značaj sporova oko Budaka kao političara je u sljedećem: radi se o vrjednovanju ustaškoga pokreta, kao i komunizma i imperijalnih liberalnih demokracija, te stupnja zločina koje su ti sustavi počinili. Budući da je vladajuće mišljenje ono koje uglavnom previđa ili umanjuje zločine komunista i liberalnih imperijalista, a potencira zločine desnih ekstremista i nacifašista- Budak će zasigurno u predvidivoj budućnosti biti okarakteriziran kao ratni zločinac i grješnik daleko veći od Tita ili Trumana.

[uredi] Djela

• Pod gorom, (1930.)
• Raspeće, (1931.)
• Na ponorima, (1932.)
• Opanci dida Vidurine,(1933.)
• Direktor Križanić, (1938.)
• Ognjište, I-IV, (1938.)
• Rascvjetana trešnja, I-IV, (1939.)
• San o sreći, I.-II., (1940.)
• Na vulkanima, I.-II., (1941.)
• Privor. Vučja smrt,(1941.)
• Ratno roblje, I-II, (1941.-42.)
• Kresojića soj, I-III (1944.-45.)

[uredi] Literatura

• Ivo Petrinović: Mile Budak - portret jednog političara, Split 2002.