Kristian Kreković

Izvor: Wikipedija

Kristian Kreković (Koprivna kod Tuzle, 1901. - Palma de Mallorca, 1985.), istaknuti hrvatski umjetnik

Rođen je u selu Koprivna (na rijeci Bosni, između Doboja i Modriče) u Bosni i Hercegovini, u obitelji šumara iz Like, odakle Krekovići inače potječu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Maglaju i Tuzli. Umro je u Palma de Mallorki, gdje se nalazi njegova znamenita galerija. Studirao je u Beču i Parizu, a već godine 1928. postao je članom francuskog Društva likovnih umjetnika. Iste godine nagrađen je zlatnom medaljom u Bordeauxu na izložbi međunarodne umjetnosti, za djelo Parižanka sa psom.

Krekovićev opsežan opus od 143 monumentalna platna velikog formata, posvećen hrvatskoj povijesti, među kojima su 63 portreta hrvatskih knezova i kraljeva (od Porge, 620., do Stjepana Tomaševića, 1463.), na žalost nije sačuvan. Stradao je prilikom bombardiranja Beograda 1941. Na sreću, ostale su sačuvane fotografije nekih njegovih djela. Tijekom Drugog svjetskog rata boravio je sa suprugom Sinom (čitaj Zinom) u Zagrebu, gdje je portretirao i Antu Pavelića. Uspostavom komunističke Jugoslavije mu je u presudi iz 1946. (suđen je zajedno s Lovorom pl. Matačićem i znamenitim hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem) oduzeta sva pokretna i nepokretna imovina. Prema svjedočenju samoga Krekovića, Ujević je na tu presudu, držeći visoko u ruci svoju malu crnu torbu, uzviknuo: "Slavni sude, ova torba je sva moja pokretna i nepokretna imovina!"

Između 1928. i 1966. posjetio je mnogo puta Peru, te je njegov rad postao duboko prožet životom i umjetnošću Inka. Od 1955. živio je u Peruu, i prihvatio peruansko državljanstvo koje mu je bilo ponuđeno. Imao je veliki uspjeh s izložbom u New Yorku, Washingtonu (Smithsonian Institution, 126,000 posjetitelja godine 1955., u samo dva mjeseca!), Bostonu, Philadelphiji, Madridu, Limi, Parizu, Barceloni itd.

Kod prve izložbe u New Yorku pisalo je ispod njegova imena "Yugoslav painter" ("jugoslavenski slikar"). Kreković to nije dozvolio, i zaprijetio je da izložbe neće biti ako to ne bude izmijenjeno u "Croatian-Peruvian painter" ("hrvatsko-peruanski slikar"), što mu je i uspjelo, unatoč protestu ambasade tadašnje Jugoslavije. Informacija ljubaznošću prof. Cike Mikolčić, koja je slikara osobno poznavala.

Kreković se nerijetko potpisivao kao pintor croata ili pintor croata-peruano.

Od godine 1950. do 1954. radio je kao slikar u Peruu. Njegovu veliku izložbu etnografskih platna održanu godine 1954. u Limi, u Gradskoj vijećnici, otvorio je sam predsjednik Perua Manuel A. Odria, i Krekovića odlikovao "Redom istaknutih zasluga."

Godine 1966. mu je znameniti grad Cuzco (ili Cusco, stara prijestolnica Inka na jugu Perua, na visini od 3400 m, proglašena arheološkom prijestolnicom cijele Južne Amerike), dodijelio titulu počasnog građanina i Zlatnu medalju grada.

Od 1965. smjestio se u Palma de Mallorki, gdje je 1977. dao izgraditi Museo Palma de Mallorca s njegovim umjetničkim djelima, danas poznat kao Museu Kreković (Collección Pintor Kreković, ili Fundación Museo Kreković). Krekovićev Muzej je godine 1981. službeno otvorila španjolska kraljica Sofija. U knjigu utisaka ona je upisala među inim sljedeće riječi:

"...magnifico museo y magnifico pintor" ("veličanstven muzej i veličanstven slikar")

Zanimljivo je da je Kreković rabio hrvatsko glagoljsko pismo u svojem dnevnom dopisivanju s prijateljem Markom Došenom, predsjednikom Hrvatskog Sabora tijekom Drugog svjetskog rata. Takav običaj se njegovao u njegovoj obitelji još od djetinjstva. Njegova supruga bila je Sina, francuskinja koja je temeljito svladala hrvatski jezik. Rabila je mnoge hrvatske izraze i riječi koje su istjerane iz uporabe za vrijeme jugoslavenskog razdoblja. Kreković je sanjao o slobodnoj Hrvatskoj, i namjeravao ponovno započeti rad na hrvatskom ciklusu, ali je prerano umro. Godine 1991. gospođa Sina Kreković poklonila je Hrvatskoj ukupno 52 crteža, koji se danas nalaze u Modernoj galeriji (20), Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (16) i Kabinetu grafike HAZU (16).

Krekovićeva djela velikog formata posvećena hrvatskoj povijesti su nažalost stradala (njih 143!), a sačuvane su samo neke crno-bijele fotografije.