Ivan Aralica

Izvor: Wikipedija

Ivan Aralica

Ivan Aralica (Promina u Dalmatinskoj zagori, 30. rujna 1930.) je bez sumnje jedan od dominantnih hrvatski narativnih prozaika druge polovice 20. stoljeća, a vjerojatno i jedan od najvećih hrvatskih romanopisaca uopće. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine, učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih škola u Zadru. Politički je angažiran potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina u ostvarenju hrvatskog proljeća (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom stigmatizacijom). Početkom 1990-ih uključuje se u višestranački politički život Hrvatske. Godine 1993. zastupnik i potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Redovni je član HAZU-a.

[uredi] Kritika

U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (“Svemu ima svoje vrijeme”, 1967; “Filip”, 1970). No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljeću (netko bi mogao cinično primijetiti da politički progoni, ako nisu smrtonosni, povoljno djeluju na spisateljsku kreativnost- ako je prije pritajeno čamila, oni ju rasplamsaju) Aralica našao svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske sudbine. Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (“Put bez sna”, 1982; “Duše robova”, 1984, “Graditelj svratišta”, 1986), nastala nakon remek-djela slične tematike, “Psi u trgovištu”, 1979.

Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost i sadašnjost na način “magičnoga realizma” (“Tajna sarmatskog orla”, 1989.), pojačava se erotski naboj (“Asmodejev šal”, 1988), ili obrađuju suvremenije teme (“Okvir za mržnju”, 1987., o komunističkoj represiji), ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o Bosni, Zadru i Kotromanićima (“Knjiga gorkog prijekora”, 1994.). Objavio je i dvije knjige vrhunske političke publicistike (“Zadah ocvalog imperija”, 1991., o velikosrpskom projektu, i “Što sam rekao o Bosni”, 1995., o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu).

Aralicu se često uspoređuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne i "orijentalne" tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima često govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realistični pripovjedači, oni se razlikuju od Aralice već time što je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog povijesne tematike većine romana-kao da García Márquez nije napisao povijesni roman o Bolivaru, a Yourcenarova o renesansi i antici) u "tradicionalne pripovjedače". No, on je modernist najsličniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica među svojim uzorima naveo Hamsuna, Singera i Manna - no to nije vidljivo iz njegovih tekstova). Koliko je sličan Conradu po gnomskoj strukturiranosti teksta, moralističkoj usmjerbi i pripovjednim prepletima - isto se tako razlikuje po središnjoj životnoj viziji; a ta nije ona ironijske maske iza koje se krije tragični nihilizam, već je vitalistički eros koji natkriljuje kršćanska nada i vjera u dostojanstvo čovjeka i naroda.

Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo mogli nazvati "hrvatski mit". Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva područje Dalmacije, središnje Bosne, Like i Hercegovine; mit u kojemu se isprepliću povijesni događaji sraza onodobnoga “sukoba civilizacija” kršćanstva i islama, mešetarenja raznih tuđinskih (venecijanskih, austrijskih) sila, tursko nasilje i stanje permanentnoga rata, te nacionalna baština čuvari koje su i ratnici i svećenici, težaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu, kao i za druge velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom “Četverored”, 1997. (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega učinka od izvornih svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli uteći sa stratišta. Ni činjenica da je izazvao lavinu histeričnih optužaba duhovnih potomaka partizanskih egzekutora i pomodarskih “antifašista” ne mijenja ocjenu “Četveroreda” kao slabašnoga uratka. Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u temu kao jedini mogući pristup, no umjesto snažnoga emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski), Aralica je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao roman nedostojan i teme i autora.

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije na seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja 2000.

Dok je prvo od tih djela, bestseler “Ambra”, roman-pamflet i politički trač o kurentnim vlastodršcima, napisan reporterski nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje "Fukara", 2002., veliki roman ideja, nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih romana iz prvih desetljeća 20.stoljeća (Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu Waughu). Iako je sam Aralica tvrdio da je "uzor" za "Fukaru" američki reporterski roman zadnjih nekoliko desetljeća (od Capoteova "Hladnokrvnog ubojstva”, Mailerove "Krvnikove pjesme" do Wolfeova "Vatrometa taštine"), pažljiviji će čitatelj u tome spoju minucioznih esejističkih raščlana i preobilja grotesknih skandala koji imaju korijen u pripovjednoj tradiciji 18. stoljeća, ispunjenoj drastičnim eskapadama kao u romanima Smoletta, Fieldinga ili LeSagea-prepoznati srodnost s “Kontrapunktom života” Aldousa Huyleyja, prije nego s djelima ranijega Araličinoga opusa. "Fukara" je u toj tradiciji engleske esejističke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva atmosfera socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema nešto više: lažni politikantski "multikulturalizam", razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom poslužila ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa. Sve u svemu-radi se o izuzetnom i aktualnom romanesknom ostvarenju koje je počelo kao "moj obračun s njima", no pretvorilo se u "moje satiranje suvremene mala fide".

Araličino posljednje djelo je roman-basna "Puž", objavljen 2004. U tom virtuoznom i neobičnom uratku koji najviše nalikuje filozofskim romanima i satirama Voltairea i Swifta iz 18. stoljeća, pisac je dao anatomiju ljudske puzavosti i beskarakternosti u društvenom miljeu - i to sve u slici puževskoga svijeta.