Evanđelje
Izvor: Wikipedija
Evanđelje (grč. euaggelion, »dobra vijest«, »radosna vijest«, od euangelos, »donositelj dobru vijest«) najčešći je naziv za kršćansku poruku. Pojam »radosne, dobre vijesti« poziva se na starozavjetne proroke koji su pozivali »glasonošu radosne vijesti« da javi Jeruzalemu o oslobođenju naroda.
Sadržaj |
[uredi] Vrste evanđelja
U kršćanstvu ova će riječ označavati, kako usmenu poruku, propovijek i sadržaj kršćanske vjere, tako i pisani tekst o Isusovu životu, djelovanju i nauku, a osobito o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.
[uredi] Evanđelje kao navještaj vjere
U ovom prvom smislu primjer evanđelja daje već sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, gdje kaže: »Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje, koje vam navijestih... Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici...« (1 Kor 15,1-8). Ovo će biti i srž budućih simbola vjere.
[uredi] Četiri kanonska evanđelja
U smislu pisanoga teksta, četiri su evanđelja koja su do nas došla, te su od kršćana prihvaćena kao kanonska. Najstarije od njih, ono Markovo i započinje riječima: »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (Mk 1,1). Uz Markovo evanđelje koje je nastalo prije 70. godine, tu su još i Matejevo i Lukino koja su nastala nakon 70. godine. Ova tri evanđelja nazivaju se i sinoptičkim evanđeljima, jer se mogu usporedno čitati. Čini se da su Matej i Luka poznavali Markovo evanđelje, koristili su i zajednički izvor s Isusovim izrekama koji se obično naziva »Q« (prema njem. Quelle). Ivanovo evanđelje koje je nastalo potkraj 1. stoljeća, najmlađe je, ali donosi neke izuzetno stare tradicije, a ustrojstvo mu se razlikuje u odnosu na prva tri evanđelja.
[uredi] Apokrifna evanđelja
Konačno, kroz povijest su se pojavljivala i tzv. apokrifna evanđelja pripisana bilo apostolima bilo drugim osobama. Ona nisu nikad postala dijelom svetih spisa, a među njima ima onih koje kršćani drže pravovjernima, ako i onih koje drža krivovjernima (najčešće gnostičkog porijekla).
