Ekohistorija
Izvor: Wikipedija
Ekohistorija ili ekopovijest (povijest okoliša) proučava prošle ekosustave, te povijest interakcije čovjeka i prirode na različitim razinama. Ekohistorija tradicionalno istražuje svoj predmet na tri razine: 1) ekološkoj – značajke i funkcije nekog ekosustava koji obuhvaća biotičke i abiotičke sastavnice, 2) proizvodnoj – međuodnosi socioekonomske djelatnosti i prirodne sredine i 3) ideološkoj – značajke i promjene shvaćanja prirodne okoline. Zato je temeljna epistemološka orijentacija ekohistorije interdisciplinarnost i transdisciplinarnost u širokom rasponu, od geologije i klimatologije do antropologije i teologije.
U Hrvatskoj se područjem ekohistorije bave strukovna udruga Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju te časopis Ekonomska i ekohistorija. Časopis i društvo su osnovani 2005. Projekt Triplex Confinium je organizirao prvu hrvatsku ekohistorijsku konferenciju 2000. (Zadar) - organizatori su bili Drago Roksandić i Nataša Štefanec, te 2003. i drugu konferenciju o Dravi u Koprivnici 2003. (Koprivnica) - organizatori su bili Drago Roksandić i Hrvoje Petrić. Nastava iz ekohistorije je započela 2003. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - započeo ju je Drago Roksandić u okviru predmeta Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranome novom vijeku. U okviru nastave je organiziran prvi ekohistorijski seminar u Republici Hrvatskoj ("Europske rijeke u ranome novom vijeku" - uz prof. Roksndića suradnici u izvođenju seminara su bili Hrvoje Petrić i Marko Šarić). Drago Roksandić je 2002. osigurao hrvatski prijevod nastavnog priručnika "Povijest hrvatskog okoliša", a kasnije nastavu ekohistorije nastavlja i razvija kroz izborne kolegije Hrvoje Petrić.
