Razgovor:Boksit

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak uključuje tekst iz Hrvatske enciklopedije, objavljivane od 1941. do 1945., koja je javno dobro.

BOKSIT, mineralni materijal, sastavljen od aluminijskih hidroksida AI2O3. H2O, koji su poznati kao minerali dijaspor, bemit i sporogelit, i od aluminijskog hidroksida AI2O3.3H2O, koji je poznat kao mineral hidrargilit. Ta četiri minerala sabrala su se kao zemljasta nakupina u gustu masu, koja je negdje prilično čvrsta, gotovo kao kamen, i sastavljaju boksit. Neki su boksiti tako mekani, da se daju rukom lomiti, a neki tako čvrsti i tvrdi, da se i pod čekićem prilično teško kidaju. Boksit okupljen u čvrstu, kompaktnu masu zna biti posve gusta sastava, ali je vrlo često pun sitnih oolita. Neki su ooliti pravilne kuglice, veličine prosena zrna i veće, a neki su nepravilni. Pri svome razvitku upio je (adsorbirao, v. adsorpcija) neku količinu željeza, od čega je crven. Osim željeza adsorbirao je silicijski dioksid (SiO2), titanski dioksid (TiO2), pa nešto malo fosforne kiseline (P2O5), manganskog oksida (MnO2) i dr.

U nekima zna biti toliko željeza, da čine prijelaz u željeznu rudu limonit. Isto tako se nalazi u nekima toliko silicijskog dioksida, da čine prijelaz u glinene stijene. U nekima se nalazi i mangana, na pr. u boksitu od Bukovice na Duvanjskom Polju, toliko, da čine prijelaz u mangansku rudu psilomelan. Boksit je prvi put nađen u Francuskoj (1821) kod mjesta Les Baux (čitaj: LeBo), paje po njemu dobio ime boksit (ne valja bauksrt). Kasnije se namjeriše na isti mineralni materijal kod Bohinjske Bistrice, pa ga nazvaše po tom mjestu vohajnitom (prema njemačkom nazivu mjesta Wocheiner Feistritz). Boksitni materijal nađen je 1847 i u Dalmaciji kod Kljaka u okolini Drniša, pa je po tom nalazištu nazvan kljakitom. Danas se u mineraloškoj nauci ne upotrebljava naziv vohajnit, dok se naziv kljakit zadržao, pa je čak mineralog Kornu (Cornu) uveo u mineralošku literaturu dvije vrste kljakita, alfa-kljakit i beta-kljakit. Boksit je u Hrvatskoj veoma rasprostranjen, tako da Hrvatska pripada u države, koje su boksitom najbogatije. Glavna su mu ležišta po krajevima dalmatinskoga, hercegovačkoga i ličkoga krša. Tu je postao otapanjem vapnenjaka, u koje je zašao pri njihovu postanku. Kako su vapnenjaci u vodi topljivi, osobito u onoj, u kojoj ima CO2, a boksitni napomenuti minerali to nisu, voda je otapala vapnenjake, a ostavljala boksitne minerale. Njih je voda tokom dugog vremena nanosila u pukotine, uvale, dulibe, gdje su se sabrali u velikim količinama. Tako su poznata velika ležišta u Velebitu na Grginu Brijegu, kod Gračaca, Rudopolja, Mazina u Lici, u okolini Obrovca, Ervenika, Drniša i drugdje u Dalmaciji, zatim u Hercegovini u Rakitnom Gvozdu na Čvrsnici, oko Posušja, Širokoga Brijega, Čitluka, Žitomislića (u okolini Mostara), kod Studenih vrela, na Duvanjskom polju i drugdje. B. je veoma važan mineralni materijal za dobivanje elementarnog aluminija (-> aluminij). Drugoga minerala za dobivanje toga elementa u većim količinama i nemamo. Za dobivanje elementarnog aluminija dobri su samo oni boksiti, u kojima SiO2 ne prelazi 3-4 %. A pretežni dio naših boksita baš je takav. Mnogo se upotrebljava za priređivanje aluminijskih spojeva na pr. za priređivanje alauna, aluminijskog sulfata, u glinenoj, cementnoj i kemijskoj industriji itd.