Razgovor:Bojni brod

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak uključuje tekst iz Hrvatske enciklopedije, objavljivane od 1941. do 1945., koja je javno dobro.

BOJNI BROD, ratna plovna jedinica najjačega tipa u ofenzivnom i defenzivnom smislu. Taktičko-strateška, tehnička i pomorska koncepcija ovog tipa ratnih brodova potječe iz doba starih jedrilačkih flota. Tu se vrsta ovakvih brodova pojavljuje pod imenom »linijskih brodova« početkom i sredinom 17. st. Tadašnji snažni razvitak pomorstva u vezi s eksploatacijom pojedinih velikih i novo-otkrivenih kolonija i vodenih putova donio je ne samo jačanje trgovačkih, nego i stvaranje posebnih snažnih ratnih flota. Dok su se prije ratne flote najznatnijim dijelom sastojale iz pojačanih i preudešenih trgovačkih brodova, počinju se u to doba organizirati i graditi posebne ratne mornarice. Prijašnje su se flote upotrebljavale manje ili više za lokalne sukobe ili pothvate u ograničenim morskim područjima, a sadašnje posebne ratne flote služe za borbu do prevlasti na moru, da bi se što jače omogućila prekomorska ekspanzija i proširile kolonijalne interesne sfere u novim dijelovima svijeta. Zato je apsolutno potrebno, da se pojača udarna snaga pojedinih brodova i stvore posebne vrste i tipovi podesni za borbu na pučini i na oceanima. U drugu su ruku novovjeki izumi i napredak u naoružanju i brodogradnji omogućili, da je uspjelo postaviti na brodovima mnogo jače i bolje raspoređeno topništvo, negoli je to bio slučaj na starim galerama, galeonima i galeasama. Umjesto na pramcu i na krmi postavljaju se počevši od prve polovine 17. st. topovi na obim brodskim bokovima, u dvostrukim i trostrukim redovima u palubnim spratovima. U vezi s tim napušta se dosadanja frontalna taktika borbe i napada i prelazi se na linearnu taktiku. Flote se susreću, jedre manje ili više uporedo i bore se u linearnim formacijama iskorišćujući na taj način najdjelotvornije svoje topništvo. Brodovi, koji mogu da se uspješno bore i brane u ovakvim »bojnim linijama«, moraju biti osobito dobro i solidno građeni i naoružani i moraju imati što bolja nautička i manevarska svojstva. Takvi brodovi tvore otada posebne razrede i nazivaju se »linijskim« za razliku od slabijih fregata i korveta, koje su opet predviđene za druge zadatke i svrhe.

Kao prvi takav »linijski brod« i preteča današnjih bojnih brodova može se označiti (osim drugih sličnih) engleski ratni brod »The Sovereign of the seas«, koji je bio sagrađen i porinut 1637. godine. Taj brod može najbolje poslužiti kao tip, po kojemu su se dulje od dva stoljeća gradili daljni i poboljšani tipovi vrste linijskih brodova ratnih flota svih pomorskih naroda. Njegov deplacement je iznosio oko 1680 tona, dužina mu je bila 167 stopa, širina 48, a gaz 19 stopa. Naoružanje se sastojalo iz 100 topova raspoređenih u tri baterijske palube, samo jedan mali dio topova bio je na pramcu odnosno na krmi, posada je iznosila 600 momaka.

I Španjolci, a naročito Francuzi gradili su u to doba mnoge druge, znatno bolje jedinice ovog tipa, s jačim deplacementom (do 5000 t), većim dimenzijama i naoružanjem. Tako je na pr. španjolski linijski brod »Santissima Trinidad« imao oko 140 topova. Opće je poznat i engleski admiralski brod »Victorv«, na kojem je poginuo Nelson u bitki kod Trafalgara i koji je izdržao vanredno velik broj borba i okršaja. Taj se linijski brod još i danas brižljivo čuva u jednome suhom doku u Portsmouthu.

Linijski brodovi bili su u pogledu svoga jedrilja svi penokrižnjaci sa tri jarbola, sošnim jedrima i prečkama; konstrukcijski materijal služilo je isključivo drvo, koje je kasnije pojačano pojedinim željeznim dijelovima. Glavna artilerija bili su glatki kratki topovi s punim zrnima.

U ovom obliku održao se linijski brod s vrlo malim preinakama sve do Krimskoga rata, u kojem su se 1855 borili posljednji drveni linijski brodovi na jedra. Parni stroj, naročito onaj na brodski pogon točkovima, nije dugo mogao da prodre i da bude ugrađen na linijske brodove, iako je ubrzo bio primijenjen na ratnim plovnim jedinicama manjega tipa. Razlog je tome bila velika osjetljivost točkova, koji su bili u borbi vrlo izloženi i koji osim toga nisu omogućivali tradicionalni i prokušani smještaj glavne artilerije u baterijama duž obaju brodskih bokova. Zato je i na linijskim brodovima pogon na paru, uz onaj na jedra, bio uveden tek s parnim strojevima na vijak. Posljednji linijski brodovi s isključivim pogonom na jedra građeni su još sredinom prošloga stoljeća. Njihove glavne karakteristike bile su ove: deplacement oko 5.500 t, dužina 64 m, širina 17 m, gaz oko 8 m, naoružanje se sastojalo od oko 100 topova, 16 haubica, 16 karonada, posada je brojila 1300 momaka, a jedrilje je imalo površinu od 3500 m2. Uvođenje brodskoga parnog stroja na vijak omogućilo je kombinirani pogon linijskih brodova, t. j. na jedra i na paru, i u prvo doba je stroj poglavito služio za ulaženje broda u luku i njegovo izlaženje kao i kretanje kod potpune tišine. Taj se kombinirani pogon još dugo održao pa čak i onda, kada je tradicionalni starinski oblik bojnog broda s baterijama u palubnim spratovima bio već davno napušten. Jedan nama najbliži i najpoznatiji tip ovakva linijskog broda s kombiniranim pogonom bio je austrijski »Kaiser«, koji se sa svojom posadom, sastavljenom najvećim dijelom iz našeg življa, tako uspješno borio u bitki kod Visa. Inače se u stručnome svijetu kao posljednji veliki linijski brod s kombiniranim pogonom označuje francuski ratni brod  »Napoleon«, iz sredine prošlog vijeka.

Međutim znatnu izmjenu konstrukcije i oblika linijskoga broda i njegova dosadašnjeg imena uzrokovao je početak borbe između zrna i oklopa. Umjesto prijašnjih glatkih topovskih cijevi počele su se konstruirati izolučene, a umjesto punih zrna eksplozivna taneta, koja su imala znatno veću prodornu snagu i mogla su jače oštećivati brodske stijene. Isto tako se povećao djelotvorni domet topova, a zbog toga se borba vodila iz veće udaljenosti. Sve je to tražilo jače, po mogućnosti željezne konstrukcije brodova kao i oklop. U početku se pomagalo različnim improvizacijama; tako je dobro poznato, da je u bitki kod Visa spomenuti »Kaiser« svoju drvenu oplatu pojačao oblogom od sidrenih lanaca. No prijašnja iskustva (iz Krimskoga rata i napose ona iz bitke kod Sinope, u kojoj su Rusi potpuno uništili drvene turske linijske brodove), tražila su i dovela do vrlo znatnih promjena u konstrukciji brodova kao i u sistematskom smještaju oklopa. Linijski brod dobiva polagano naziv oklopnjača (corazzata, cuirasse, Panzerschiff), iako se pod tim imenom u prvo vrijeme razumijevaju i manji oklopljeni brodovi, kao na pr. oklopljene fregate. Prve oklopnjače građene su sredinom prošloga stoljeća; one su još iz drva, a oklop iz teških gvozdenih ploča pričvršćuje se vijcima na drvenu oplatu, i to duž oba boka i na visini baterija. Ipak je drvena konstrukcija morala biti ubrzo napuštena, jer novi pogon na paru, modernija artilerija i sve veća upotreba oklopa traže nesamo jaču konstrukciju, nego i druge brodske forme. Tako nalazimo u bitki kod Visa pokraj staroga »Kaisera« već potpuno nove tipove bojnih brodova (uz drvene oklopnjače i željezne), među kojima se naročito ističe poznati »Affon-datore«, koji međutim nije postigao osobit uspjeh. Taj je bojni brod bio iz željeza, kao glavno naoružanje imao je dva topa od 254 mm, a oklop je poput pojasa sezao duž cijeloga broda nad vodenom linijom i pod njom. Engleski »Warrior« iz 1860 bio je također iz željeza, ali je još imao puno jedrilje, pokraj vrlo snažnog parnog stroja, koji je brodu davao brzinu od 14,5 čvorova kod deplacementa od 9200 t. Za razliku od »Affondatorea« imao je »Warrior« oklop samo duž svoje baterije, i to iz kovanog željeza u pločama jačine od oko 115 mm.

»Warrior« kao i velika većina brodova ovog razdoblja ima još svoje glavno naoružanje smješteno u baterijama na pramcu i na krmi nalazili su se samo manji topovi. Baterije su kod nekih novijih tipova podijeljene u oklopljene kazemate, koje doduše pružaju dovoljnu zaštitu, ali vrlo smanjuju sektore gađanja. Inače se počinju uvoditi oklopljene palube, redute, neka vrsta citadela kao i primitivne forme sistema ćelija, koje ne propuštaju vodu. Što se tiče kazemata i baterija, već je rečeno, da su znatno smanjivale sektore gađanja, pa kako je sama zaštita bila inače dovoljna, išlo se za tim, da se pronađe bolji smještaj topova po mogućnosti u oklopljenim i pokretnim kulama, koje bi dopuštale gađanje preko oba brodska boka, i to u vrlo znatnim sektorima. Ovo se sada činilo to više moguće, što se konačno potpuno napustilo jedrilje i kombinirani pogon na paru i jedra, koji je inače dao rđave rezultate u pogledu stabiliteta i doveo čak do katastrofa. Napuštanjem jedrilja postala je paluba gotovo potpuno slobodna i brodovi znatno stabilniji, te je uklonjena svaka smetnja za novi način smještaja glavnih topova. Ovakav novi smještaj topova, u pokretnim i oklopljenim tornjevima i kulama, prvi put je ostvario švedski inžinjer Ericson na američkom brodu »Monitor« za vrijeme Secesionoga rata. Poznati dvoboj između »Merrimaca« i »Monitora« pokazao je prednosti novoga sistema, i to nesamo u smještaju artilerije, nego i u konstrukciji oklopa. Prijelaz na novi sistem bio je očit, ali ipak dosta spor. »Monitor« je bio manji brod od jedva 1200 t, građen poglavito za borbu na rijekama; njegov stabilitet je bio malen, akcioni radius i smještajne prilike vrlo skromne. Ratnim flotama su trebali brodovi znatno veće tonaže, s brojnijom artilerijom i drugim jačim svojstvima. Bitka kod Visa pokazala je i osobitu djelotvornost napada pramcem, pa je sve to bilo razlogom, da se još dugo održao kazematni bojni brod s teškim kratkim topovima i odličnim manevarskim svojstvima, koja su omogućavala brze okrete i upotrebu pramčanoga kljuna. Ostatke ovakvih tipova nalazimo još i danas u formi dobro očuvanih hulkova. No ipak već u 70-tim godinama prošloga stoljeća prelaze sve važnije ratne mornarice na oklopnjače s novim sistemom, to jest sa smještajem glavne artilerije u tornjevima. Francuski »Ocean« iz 1868 predstavlja još jedan polutip s miješanim smještajem glavne artilerije u tornjevima i bateriji, dok su engleski »Devastation« iz 1869 i još više talijanski »Duilio« kao i austrijski »Kronprinz Rudolf« (1887) izraziti predstavnici novoga sistema.

Ovi brodovi imaju uglavnom dva tornja s po dva ili tri topa od 305 do 450 mm, deplacement od 6 do 10.000 t, strojeve od preko 6.000 KS i brzine do 16 čvorova. Srednja artilerija od 120 do 150 mm raspoređena je u baterijama i u neke vrste reduitama. Poglavito je oklopijena sredina broda i kule, i to novim compound oklopom iz kovanog željeza i čelika. Topovske kule odnosno tornjevi imaju hidraulički pogon, znatno se bolje okreću, a isto tako se poboljšala i brzina vatre. Pojava novog neprijatelja bojnog broda — torpeda i torpiljarke — pridonijela je pojačanju lake i srednje artilerije. Lako protutorpedno brzometno naoružanje postavlja se na palubu otvoreno i sa što većim sektorom djelotvornosti. Znatno je poboljšana i podvodna zaštita, i to oklopom i još više usavršenjem već prije pomenutog sistema nepropusnih pregrada i ćelija. Za obranu od noćnih napadaja torpiljarka snabdjeveni su bojni brodovi i jakim reflektorima, koji rade u tijesnoj vezi s brojnim brzometnim lakim i automatskim topovima. Osim toga imaju često oklopnjače i zasebne protutorpedne mreže, koje se spuštaju na sidrištu, te se i tako kušaju osigurati od torpednih napadaja.

Dolazimo do prvih godina novog stoljeća, do tako zvane preddreadnoughtske ere, koju karakterizira golem napredak brodske artiljerije, za kojom zaostaje sve drugo pomorsko oružje. Velike oklopnjače ovog razdoblja nazivaju se odsada gotovo isključivo »bojnim brodovima«, battle ships, navi di battaglia, Schlachtschiff, te imaju ove karakteristike: deplacement od 12—16.000 t, četiri teška topa od 340 do 305 mm, 10 do 12 topova srednjeg kalibra i 15 do 20 lakih brzometnih topova i mitraljeza. Brzine se kreću : od 18 do 20 čvorova. Oklop je od najotpornijega niklova čelika, i to u pojasu 250 do 300 mm, na palubama 50 do 70 mm, na kulama teških topova do 300 mm, na zapovjednim tornjevima i stanicama do 305 mm. Napredak je osobito velik kod artilerije, i to najviše kod teških, automatskih i brzometnih topova. Povećani domet topova, brzina vatre, naročite metode gađanja i upravljanja vatre s optičkim i električkim uređajima obećavaju teškim topovima premoć kao i brzo i odlučno svladavanje slabije naoružana pa eventualno i bržega protivnika. Rađa se i ubrzo prevladava doktrina »ali big gun« (sve je teški top), on će kmijeti odluku u bitki, i to već na velike udaljenosti, zavaljujući postignutoj brzini i preciznosti vatre. Pored njega treba samo još što jače protutorpedno naoružanje i većim brojem lakih i automatskih topova. Tako je došlo do poznatog »dreadnought«-tipa, nebojše, koji je imao ove glavne osobine: 18.000 t, 10 topova od 305 mm i 24 laka topa od 76 mm, 24.7000 KS, brzinu od 18 čvorova, oklop je bio uglavnom istih dimenzija, kako je gore spomenuto. Za dreadnoughtima su slijedili još veći i jači brodovi: super-tipa, u eri kojih je započeo 1. svjetski rat. U pojedinim susretima, napose u bitki kod Jitlanda, pokazalo se da su mnogi od bojnih brodova bili doduše odlično naoružani, imali su i dovoljnu brzinu, ali da se suviše malo marilo za njihovu defenzivnu moć, naročito u pogledu čvstoće brodskog tijela i podvodne zaštite. Ovo se odnosilo na obranu od prodiranja zrna i njegove razorne moći. Unuutrašnjost broda kao i na zaštitu od torpednih pogodaka. Ovi posljednji bili su često još znatno opasniji, jer je punjenje torpeda znatno poraslo, i učinak je podvodnih eksplozija bio znatno jači od učinka nadvodnih. Torpiljarke i razarači bili su znatno manje opasni, jer je za obranu i odbijanje njihovih torpednih napada često bila potpuno dovoljna brojna laka artilerija. Znatno opasniji protivnik bojnog broda bila je podmornica. Mora se priznati, da su se vojno-pomorski krugovi i tehničari premalo obazirali na toga novog dušmanina. Ipak u toku cijeloga svjetskoga rata podmornica nije nikada ozbiljno ugrozila prevlast velikoga modernoga bojnog broda, i on je zadržao svoju punu moć na pučini, no svakako uz potrebne taktičke i tehničke mjere. Stariji bojni brodovi iz tako zvane preddreadnoughtske ere zaista nisu mogli izdržati uspješne torpedne napade, i jedan do dva torpeda lansirana bilo iz podmornice bilo iz torpiljarke mogli su ih potopiti ili potpuno onesposobiti za borbu. Dreadnoughti i super-dreadnoughti izdržali su mnogo više, i nijedan od takvih brodova nije potopljen za vrijeme spomenutog rata, no ipak je zbog torpednih pogodaka njihova ubojna moć bila smanjena, brzina reducirana itd. Imajući sve to u vidu (tj. jak učinak zrna i torpeda), izvršene su mnoge konstruktivne preinake brodskih tijela, pojačan oklop i podvodna zaštita osobitim vanjskim valjkastim tankovima (bulges), uvedene su sprave za osluškivanje i smjeranje podmornica, paravani za obranu od mina itd. Osim toga su bojni brodovi polazili na veće i dalje akcije samo uz pratnju većega broja sitnih jedinica. Dalji protivnici bojnog broda bili su pod konac ovog rata i mali brzi torpedni čamci, koji su znatno podesniji za napade (kod mirnog vremena i u obalskim vodama) negoli velike torpiljarke i razarači. Poznato je, da je jedan takav čamac potopio austrougarski bojni brod »Szent Istvan« 1918 u blizini Otočca Premude. Napadaji iz zraka bombama ili torpedima poduzimali su se u svjetskom kao i sadašnjem ratu, ali su vrlo rijetko mogli potpuno onesposobiti brodove ovog tipa. (Napadaj u Tarentu 1940). U prvim godinama nakon svjetskoga rata nastao je neki zastoj u gradnji bojnih brodova. S mnogih se strana nastojala smanjiti njihova važnost ističući sve dosadanje neprijatelje kao onoga novoga i najmoćnijeg — avijaciju. Isto tako su nastojali pojedinim ugovorima bar smanjiti njihovu tonažu i ograničiti njihov broj i tako reducirati troškove. Sve ovo uspjelo je samo djelomično i na kratko vrijeme. Svi ti ugovori bili su jedan za drugim otkazani i ponovo je započelo građenje novih bojnih brodova, većih i jačih i sposobnih za odolijevanje svim dosadanjim protivnicima, pa i avijaciji. Da bi se što bolje predusrelo napadima iz zraka, znatno je pojačana protuaeroplanska artilerija nesamo topovima, nego i kompliciranim uređajima za upravljanje vatre, aparatima za osluškivanje i reflektorima za osvjetljivanje neba. Preudešene su i pojačane oklopne palube, kojih ima sada dvije do tri. Znatno je povećana i tonaža, pa se ona sada penje do preko 40.000 t deplacementa. Nastojala su se i pored velikih dimenzija što bolje zadržati dobra manevarska svojstva, kako bi brodovi i manevrom mogli izbjeći bombama i torpedima. Brzine su vrlo znatne i iznose oko 30 čvorova, a akcioni radiusi više tisuća morskih milja. Glavno naoružanje ovakvih gorostasnih bojnih brodova sastoji se iz 10 do 12 topova od 406 mm i brojnih protutorpednih i protuaeroplanskih topova srednjega i lakog kalibra kao i automatskih topova i mitraljeza. Palubni oklopi novih sistema iznose preko 200 mm, a u vodenoj liniji oko 400 mm, glavni topovi nalaze se po tri do četiri u kulama zaštićenima oklopom od preko 400 mm debljine. Zahvaljujući svojim divovskim dimenzijama bojni brodovi nose danas na svojini palubama u posebnim i oklopljenim hangarima po nekoliko aviona, kojima se služe za neposrednu obranu od napadaja iz zraka, za traženje i odbijanje navala podmornica, za izviđanja, za gađanja na velike udaljenosti, traženje mina itd.

Razmjerno dosta malen broj ovakvih bojnih brodova najmodernijega tipa bio je već uoči sadanjega rata gotov i stavljen u službu; drugi se nalaze u gradnji, a velik broj je projektiran. Prema dosadanjim ratnim iskustvima bojni brodovi kreću se slobodno na pučini i oni jedini od svih tipova i vrsta ratnih brodova najbolje mogu odolijevati svim pogiblima i napadajima s mora, ispod mora i iz zraka. Oni mogu danas pod znatno boljim uvjetima nego prije stupiti i u duže borbe sa svim utvrdama i teškim baterijama. Sigurno je, da mine, torpeda, bombe i teška zrna mnogo oteščavaju i dosta smetaju njihov rad, ali sva ta sredstva nisu dosada mogla istisnuti bojni broć s otvorenog mora i otjerati ga s pučine u luke te mu preoteti vladanje na bližim i na najdaljim morima. Bojnom brodu mnogo pomažu i svi ostali dijelovi modernih flota nosači aviona, krstarice, razarači, podmornice itd., ali bojni brodovi tvore danas baš kao i prije glavni dio i jezgru snage na moru, pa se bez njih ne može pomisliti pravilan i veći rad svih ostalih flotnih jedinica, izvršavanje kakvih znatnijih operacija na otvorenom moru, zaštita prekomorskih putova itd., ukratko bez njih je nemoguće uspješno vršiti sve one funkcije, koje se razumijevaju pod pomorsko-strateškim pojmom vladanja morima.

Džepni bojni brod prikazuje umanjenu varijantu pravoga bojnog broda. Ideja za ovaj tip nastala je u Njemačkoj, i to u doba, kada je izgradnja većih ratnih brodova bila zabranjena pojedinim klauzulama versailleskog ugovora. Da tome doskoči i omogući svojoj floti, da ipak ima i bojne brodove, nastojala je Njemačka izgraditi jedan tip sa što jačim naoružanjem i zaštitom, a sa što manjim deplacementom. U svemu su u Njemačkoj konstruirana tri ovakva broda, i to »Deutschland«, »Admiral Scheer« i »Admiral Graf von Spee«. Kod izgradnje je primjenjivan naročit sistem konstrukcije sa što većom upotrebom varenja, glavni brodski strojevi bili su isključivo motori, u velikoj mjeri i gdje god se moglo upotrijebio se laki metal i t. d. Na taj se način postiglo, da se na brodovima od 10.000 tona mogla smjestiti razmjerno jaka artilerija i dobar oklop, i da se polučila brzina do 26 čvorova, kod ekonomskih brzina bio je i akcioni radius vrlo znatan. Naročito je ovo posljednje omogućivalo i obećavalo i vrlo dobru upotrebu ovih jedinica u trgovačkom ratu na oceanima to više, što su te jedinice bile artilerijski znatno jače od krstarica, koje su inače predviđene za zaštitu konvoja. Međutim prema dosadašnjim ratnim iskustvima, koja su naročito potvrđena u bitki pred La Platom, pokazale su sa i neke mane džepnog bojnog broda, napose u pogledu zaštite kao i u pogledu strojeva i razvijanja brzine. »Graf von Spee« zadao je svojom jakom artilerijom teške udarce protivničkim krstaricama, ali je i sam bio vrlo oštećen te je morao uploviti u Montevideo. Čini se, da se i u Njemačkoj nije suviše očekivalo od tih brodova, pa se zato već prije početka rata prešlo na gradnju pravih bojnih brodova.

Glavne karakteristike njemačkih dž. b. b. su ove: de-placement oko 10.000 tona, 6 topova od 280 mm, 8 od 150 mm, 6 protuaeroplanskih od 105 mm uz veći broj automatskih topova, 8 torpednih cijevi od 533 mm i konačno dva ukrcana aviona. Akcioni radius iznosi oko 10.000 pom. milja, a kod ek. brzine maksimalna brzina 26 čv.

---

Ar. P.